Hrvatsko Budističko Društvo "Padmasana"

UVOD U BUDIZAM
(Kroz često postavljana pitanja)
Prvi dio

Što mi smatramo pod Buddha Dharmom?

Sa gledišta Mahayana Buddhizma, kada se pozivamo na termin Buddha to ne znači samo Buddha kao osoba ili osobnost, na primjer povijesni Buddha Shakyamuni, već se termin Buddha odnosi na stanje uma koji je potpuno budan.
Buddha ili Sangye na tibetanskom jeziku kombinira dva aspekta. Prvi je aspekt potpunog pročišćenja od zatamnjenja (Sangs) i drugi aspekt koji je akumulacija svega dobroga (rgyas).
Sanskritska riječ Dharma se odnosi na upute koje nas oslobađaju patnje. Te su instrukcije osmišljene tako da treniraju um te da pobude pozitivna stanja uma kako bismo mogli biti sretni i mirni neovisno o vanjskim okolnostima. U osnovi, sama praksa Buddhizma je usmjerena ka transformaciji uma.
Ako slijedimo Buddha Dharmu, to ne znači da se nepovoljna stanja ili poteškoće više neće pojavljivati u našim životima, već znači da ćemo posjedovati vješte načine djelovanja, viđenja i shvaćanja tih poteškoća onakvima kakve one stvarno jesu i baviti se sa njima bez uznemirenosti.

Zašto Buddhizam toliko naglašava patnju?

Ako ne znamo da smo bolesni, nema razloga niti da potražimo liječnika. Isto tako, ako nismo svjesni svoje patnje i njenih uzroka, nema razloga da pronađemo lijek za njih. Uzmimo na primjer prase koje se u svojem neznanju sretno naslađuje u nezasitnoj strasti za hranom. Veselo nastavlja jesti debljajući se u procesu. Vlasnik praseta nastavlja davati prasetu sve više hrane, zadovoljan kako se prase deblja, planirajući ga, kada se dovoljno udeblja, zaklati i od njega napraviti delikatesnu hranu. Na isti način, većina nas veselo i u neznanju se naslađuje u svojim željama i ponašanjima iz navike koje potpomažu daljem razvijanju našeg dubokog neznanja i ostalih negativnih stanja uma (kao kod vlasnika praseta). I upravo to naslađivanje u vlastitim željama postaje uzrokom svih naših patnji, bile one svjetovne patnje, bolest ili čak i smrt.
Radi toga je Buddha podučavao četiri plemenite istine, od kojih su prve dvije patnja i uzroci patnje.

O kakvoj vrsti patnje govori  budistička doktrina?

Prva vrsta patnje koju budistička doktrina raspoznaje zove se patnja patnje. To je u osnovi bol koju osjećamo kada smo bolesni, ili frustracija prouzročena nelagodom od prevelike vrućine, itd.
Druga vrsta patnje se naziva patnjom promjene. Ovdje je aspekt patnje iskustvo gubitka nečega dobroga. Na primjer, ako smo zdravi i odjednom se razbolimo, promjena od dobrog zdravlja ka bolesti je patnja promjene.
Uglavnom smo svjesni tih dviju vrsta patnje. Međutim Buddhizam ide dublje u razotkrivanju vrste patnje koja sve prožima ili je korijen svih vrsta patnje. Nju nazivamo sve-prožimajuća uvjetovana patnja. Nepoznavanje ove vrste patnje dovodi do samo-zahvaćanja za um, što dalje vodi u pogrešne uvide kako stvari stvarno postoje i to se naziva neznanjem. Ova sve-prožimajuća uvjetovana patnja je vezanost za ‘Ja’ i sve fenomene kao da su nešto trajno, nešto što postoji samo po sebi,u sebi i za sebe, i to formira osnovu za sva negativna stanja uma koja zauzvrat uzrokuju sva negativna djelovanja koja vode u sve moguće vrste patnji.
Rečeno je da je razlika između obične osobe i osobe na duhovnom putu u tome što prva ne vidi, dok druga vidi i svjesna je ove vrste suptilne sve-prožimajuće uvjetovane patnje.

Ne vodi li saznanje o svoj toj patnji u depresiju?

Dobra stvar svih tih patnji je u tome što one nisu trajne i ne postoje same po sebi i za sebe. One su rezultat pojedinačnih uzroka i uvjeta koji su promjenjivi i netrajni pa je stoga ukinuće patnje moguće. Da to nije slučaj, tada ako bismo patili, ta bi se patnja nastavila zauvijek i ne bismo bili u mogućnosti nikada biti sretni. Stoga ne bi bilo niti razloga proučavati put, jer ukinuće patnje ne bi bilo moguće. Radi toga je Buddha, nakon što je dao učenje prve dvije plemenite istine o patnji i njenim uzrocima, dao učenje o trećoj i četvrtoj plemenitoj istini o dokinuću patnje i putu koji vodi do tog dokinuća.

Da li Buddhizam negira postojanje Boga?

Buddhizam ne negira postojanje Boga. On govori o području bogova kao najvišem od šest područja samsare ili kružnog postojanja.Također, govori o Bogu u području forme i području bez forme. Međutim, Buddhizam negira ideju nepromjenjivog, trajnog boga, kreatora i kontrolora svega. Buddhizam naglašava osobnu odgovornost, kako je svatko od nas vlastiti kreator, mi smo odgovorni za sve dobro i loše što nam se nađe na putu. Kako bismo to razumjeli i osvijestili, mi se okrećemo prema unutra ka svojem umu koji je uzrok svih kreacija. Netko tko ima potpuno razumijevanje koncepta međuzavisnog postojanja i praznine kako ih je podučavao Buddha,taj ne može vjerovati u koncept Boga kao kreatora. No, to ne znači da je postojanje Boga negirano.

Možemo li reći da su sve religije jednake?

Ako govorimo o jednakosti religija, sve religije podučavaju postizanje dobrih kvaliteta – ljubavi, tolerancije, međusobnog pomaganja te određene tehnike poput prakse u koncentraciji. Te sličnosti mogu biti osnova na kojoj se može razviti tolerancija spram drugih religija. Sa stanovišta različitosti u dodatku ovih pozitivnih kvaliteta, Buddha je govorio vrlo duboko o vrlo suptilnom konceptu zakona uzroka, uvjeta i posljedice te o praznini i to ga definitivno razlikuje od drugih religija. Kada proučavamo svaki put i koji mu je cilj koji treba postići, tada pronalazimo i druge suptilne različitosti. Na primjer, da li je cilj religije postizanje mokshe, raja ili stanje potpunog prosvjetljenja za korist svih osjetilnih bića, kako je to u Buddhizmu?
Međutim, te različitosti ne znače da bi se trebalo svađati oko toga koja je religija nadmoćnija. Budući da svatko od nas ima različite predispozicije ili prirodu, trebamo pronaći put koji nam najviše odgovara. Ako pronađemo religiju koja nam najviše odgovara, korisnije je da u nju duboko zaronimo umjesto da prakticiramo sve religije i metode u isto vrijeme, što jedino vodi u kaos.

Kakvu vrstu transformacije Buddha Dharma donosi u odnosu na nas i druge?

Buddha Dharma nas uči kako da transformiramo vlastito neurotično stanje uma u njegovo vrlo čisto stanje koje je u stvari dio nas i sve-obuhvaćajuće je. Kao što i oko ne može vidjeti samo sebe, tako niti mi ne možemo vidjeti naš vlastiti čisti um, zbog toga što je zamračen našim neznanjem i konfuznošću o tome kako stvari stvarno postoje. Razotkrivanje ove čiste prirode uma je najveće čudo od svih, jer sa sobom donosi bezgranične dobre kvalitete, daleko od onoga što možemo opaziti našim običnim umom. Sa stanovišta osobe, ono donosi trajni mir i sreću, stanje onkraj patnje pa čak i rođenja, starosti, bolesti i smrti, dok sa stanovišta drugih donosi mogućnost iskrene pomoći drugima bez napora i na bezgranične načine. Iako oslobođen, Buddha je nastavio biti na korist drugima. To je ono što je Buddha pokazivao.
Na samom početku učenja doktrine počinjemo poštovati druge kroz ideju koliko smo svi mi međusobno povezani. Bilo što da zamislimo, mi ovisimo o drugima, bila to ovisnost o našim roditeljima, učiteljima, prijateljima, supružnicima, konobarima, vozačima tramvaja, radnicima na benzinskim pumpama, prodavačima itd. Mi jednostavno ne postojimo niti možemo postojati sami po sebi. Isto tako učimo da, iako svatko od nas ima primordijalnu čistu prirodu uma, svi mi nastavljamo patiti radi duboko ukorijenjenog neznanja ili stanja konfuznosti koja zatamnjuju tu primordijalnu čistu prirodu. Ta razumijevanja oslobađaju u nama kvalitete ljubavi i suosjećanja i sa razumijevanjem koncepata praznine i nepostojanja, samima za sebe i samima po sebi, mudrost raste. Kako bismo postigli te transformacije, potrebno je da učimo, kontempliramo i meditiramo. Ako iskreno želimo ili nam se sviđa nešto čak i toliko maleno poput ispijanja kave u kafiću, mi ulažemo napor u tom smjeru, pronađemo vrijeme i uvjete za to. Na isti način, ako netko stvarno želi pratiti put, potrebno je da uloži napor i pronađe uvjete za to.

Prateći budistički put ili pridružujući se Budističkom centru, trebamo li se bojati da ulazimo u kult ili će nam isprati mozak na neki način?

Ako osjećate da vam pozitivne kvalitete rastu i negativna ponašanja se smanjuju, čega se trebate bojati? Ako pristupite grupi gdje se nalaze ljudi koji razmišljaju slično vama, koji prakticiraju i koji su naučili put iz autentičnih izvora, to može djelovati kao vitalna podrška i vodič na putu. Međutim, ako pokušate to sami samo kroz čitanje knjiga ili tekstova sa interneta, to je daleko teže i nemate se na koga osloniti, nikoga tko vam može potvrditi da li je vaše razumijevanje ispravno ili nije, pogotovo ako krenete duboko u Buddhino učenje. Na primjer, kako biste prošli razredni ispit, morate se osloniti na učitelja koji vam daje ispravne upute, pri tome uživate u učenju i diskutiranju sa svojim prijateljima u razredu te nakon toga uložite napor u razumijevanje teksta. Na isti način, učitelj u budističkom centru daje ispravne upute, prijatelji u grupi te ohrabruju na putu i tada se sa tvoje strane očekuje da uložiš napor u učenje, kontemplaciju i meditaciju.

U današnje vrijeme ima toliko učitelja koji govore o pozitivnim stvarima; zašto bismo trebali slijediti učenja Buddhe Shakyamunija koji je podučavao prije mnogo vremena?

Za razliku od učitelja danas, Buddha je podučavao Dharmu tek nakon što je postigao potpuno stanje probuđenja. Sve kvalitete te realizacije je jasno demonstrirao.
To nije bilo samo pričanje predivnih riječi ili ideja. Na primjer, ako trebaš putovati u Kanadu, možeš dobiti savjet od osobe koja je čitala o Kanadi i ima neke ideje o njoj  ili možeš dobiti savjet od osobe koja je bila u Kanadi. U koji od ta dva savjeta ćeš imati više povjerenja? Prirodno, imati ćeš više povjerenja u savjet osobe koja je bila u Kanadi i iskusila to izravno. Na osnovi takvih izravnih informacija znati ćeš što očekivati na putu zajedno sa prirodom iskustva koje ćeš zadobiti te će stoga tvoje pripreme i sama izvedba biti čvršći. To je razlika u učenjima onih koji imaju samo prelijepe riječi i Buddhinih učenja koja mogu pobuditi stanje duboke realizacije.
Sa stajališta vremena koje je prošlo od kada je Buddha dao učenja, učenja su jednako valjana danas kao što su bila i prije 2500 godina. Dolazeći od prosvjetljenog uma koji je onkraj svakog koncepta, koji je sveznajući i sveprisutan, Buddhina učenja su univerzalna i onkraj bilo kakvih ograničavajućih koncepata kao što je vrijeme. Buddha je podučavao univerzalnu istinu da je sve posljedica odgovarajućeg uzroka. Buddha je podučavao o patnji koju su ljudi osjećali prije jednako kao što ju osjećaju i sada. Buddha je podučavao o uzrocima patnje koji su postojali prije, kao što postoje i sada. Buddha je podučavao o želji za srećom koja je zajednička ljudima svih vremena. Buddha je podučavao o ukinuću patnje i putu ka ukinuću patnje koji se mogao prakticirati prije, može se prakticirati sada, i isto tako će biti jednako primjenjiv i u budućnosti. Nadalje, Buddha se manifestirao među nama u formi Buddhe Shakyamunija kako bi pokazao da svaka obična osoba može postići stanje Buddhastva transformiranjem vlastitog neurotičnog uma u njegovo čisto stanje koje je naša osnovna primordijalna priroda. Što bismo više mogli željeti od učitelja?
Kroz Buddhina učenja mi idemo onkraj uobičajenih uzroka patnje kao što je okolina koja nas okružuje ka stvarnim uzrocima patnje zasnovanima na našem neznanju ili konfuznosti o tome kako stvari stvarno postoje. Pokazano nam je kako da otiđemo onkraj privremene sreće u stanje trajnoga mira koji nadilazi svu patnju negativnih stanja uma, onkraj rođenja, bolesti, starosti i smrti.

Koliko dugo trebamo učiti Dharmu?

Iz života u život trenirali smo se u svim mogućim neurotičnim i kontaminirajućim načinima ponašanja. Kako bismo promijenili ta ponašanja koja su nam postala navika, potrebno nam je mnogo razumijevanja i prakse. U usporedbi sa svim potraćenim životima i svim potraćenim godinama u ovom životu, kada smo se iz neznanja ponašali kako nam se god svidjelo, svako vrijeme koje od sada provedemo na putu transformacije biti će vrijedno i zanemarivo malo.
Glavni cilj Buddhizma nije učenje, već primjena naučenog na samome sebi. Na primjer, ako govorimo o ljubavi, odmah osjećamo da je to, naravno, lako jer mi smo osobe koje vole. Volimo prijatelje, rođake itd. Zatim, učiš u budističkoj doktrini da ljubav znači želju da sva osjetilna bića budu sretna i doktrina ti pokazuje kako to razviti. Te riječi nije teško razumjeti ili ponoviti. Međutim, čak i sa tim znanjem, ako te netko povrijedi vrlo je teško čak i izgovoriti želju da ta osoba bude sretna, a kamoli iskreno iz srca to zaželjeti. Za mentalnu transformaciju su neophodni napor, strpljenje i vrijeme. Što više vremena provedemo u učenju i kontemplaciji čvršći su temelji, a time je i transformacija uma daleko lakša.
Također, vrijeme provedeno u dharmičkim aktivnostima, bilo to učenje ili praksa, poprilično ovisi i o motivaciji osobe. Ograničena količina vremena može biti potrošena ako je cilj prikupiti informacije, no istinska praksa zahtjeva više vremena i tada, ako je motivacija najviše vrste, koja je postizanje stanja prosvjetljenja za korist svih osjetilnih bića, tada potrošeno vrijeme uopće nije bitno. Takva osoba sa tom plemenitom motivacijom isto tako razumije da vrijeme samo po sebi nema vlastitu prirodu, već je kao i sve ostalo međuzavisno pojavljivanje koje se pojavljuje kroz spajanje određenih uzroka i uvjeta.
Vrijeme provedeno u učenju i prakticiranju može varirati od osobe do osobe, ovisno o povezanosti iz prošlih života, karmičkim otiscima.

Uvod u Budizam – drugi dio

Kakva je razlika između dvije budističke tradicije, Hinayane i Mahayane?

Iako su i Hinayana i Mahayana tradicije zasnovane na učenjima samog Buddhe, Mahayana ili veliko vozilo, kako i ime samo govori, je vozilo većeg dosega u usporedbi sa Hinayanom ili manjim vozilom. Ne bi trebalo brkati termine ‘veći’ i ‘manji’ u smislu ‘inferiorni’ ili ‘superiorni’, već prije kao razliku u pojmu većeg ili manjeg dosega, raspona aktivnosti koji se može postići. Tako je većina praksi ista u Hinayana i Mahayana vozilu, no iz perspektive mogućeg postignuća kroz njih, doseg ovih praksi varira. Na primjer, kada se prakticira savršenstvo u etici, sljedbenici Hinayane naglašavaju suzdržavanje od negativnih djela, dok kod praktikanata u Mahayani praksa u etici uključuje kako izbjegavanje negativnih djela, tako i akumulaciju pozitivnih zasluga.
U Hinayana vozilu, cilj svih praksi rezultira postizanjem osobnog oslobođenja, tj. postizanjem stanja Arhata ili onoga koji je nadvladao i napustio jednom zauvijek sve uznemirujuće emocije. S druge strane, cilj Mahayana vozila je postizanje stanja potpunog prosvjetljenja Buddhe u korist svih osjetilnih bića, tj. postizanje stanja Buddhastva (sveznanja, mudrosti i nemjerljivog suosjećanja prema svim živim bićima.)
Dok je praksa mudrosti ili praznine prakticirana i od strane Hinayana i Mahayana praktikanata, Bodhichitta je praksa probuđenog uma koja je jedinstvena i može se pronaći jedino u Mahayanskoj tradiciji.

Kako možemo vjerovati u prošle i buduće živote?

Ako pokušamo pronaći neku vrstu opipljivih dokaza o prošlim i budućim životima, možda je dobro proučiti studije iz raznih zemalja u kojima neka djeca u vrlo mladoj dobi imaju jasna sjećanja povezana sa prošlim životima o tome tko su im bili roditelji ili prepoznaju svoje kuće ili predmete koji su im pripadali u njihovim prošlim životima.
Neki dokazi se mogu prikupiti i kroz slučajeve nekih od visokih inkarniranih lama u tibetanskoj buddhističkoj tradiciji koji su ostavili pisane upute o tome gdje će se u budućnosti ponovo roditi i tko će im biti roditelji. Prema tim opisima su ti lame pronađeni i prepoznati nekoliko godina nakon što su preminuli. Još jedan dokaz dolazi od tibetanskih lama zvanih ‘Tertoni’ ili ‘otkrivači blaga’ koji pronalaze blaga koja su sami sakrili u prošlim životima, na različitim mjestima kao što su pećine, pod zemljom i sl.
Međutim, vrlo je važno razumjeti da, kada se pozivamo na prošle ili buduće živote, mi ne govorimo o npr. ‘Ivani’ kao osobi sa njenom osobnošću, njenom dolasku u sljedećem životu ponovo kao iste osobe ‘Ivane’, već se referiramo na kontinuitet istog toka svijesti (uma).
Zašto, kada se rode tri djeteta od strane istih roditelja u istom okruženju, svo troje imaju različite karaktere? Na primjer, jedno je dijete veselije, jedno zločestije, a jedno plačljivije. Buddha je te razlike pripisao specifičnim karmičkim otiscima unutar kontinuiteta svijesti (uma) to troje djece. Ti tokovi svijesti (uma) sadržavaju karmičke otiske koji su rezultat emocija i pripadajućih im djelovanja u prošlim životima. Kada individualna karma sazrije potpomognuta pravim uvjetima, to tada postaje uzrok različitim ponašanjima (posljedicama), kao u slučaju ovo troje djece. Iako je opće utvrđeno da začeće djeteta u maternici jest uglavnom posljedica susretanja sperme i jajašca, budistička znanost dodaje tome i druge faktore koji igraju vitalnu ulogu – svijest (suptilni um) i karmu. Svijest, koja je u nekom trenutku bila odvojena od svojeg prošlog tijela i sadržava karmičko sjemenje kao matricu (rezultat prijašnjih djelovanja), ulazi u maternicu buduće majke u trenutku začeća i spaja se sa već spojenim spermijem i jajašcem, svojim novim tijelom u razvitku.
Kako dolazi do ponavljanja rođenja i smrti Buddha je detaljno opisao u učenjima o dvanaest karika međuzavisnog nastajanja. Moguće je osloboditi se ovog beskrajnog kruga rođenja i smrti dovođenjem kraju kreiranje ovih dvanaest karika i kroz to postizanjem stanja Buddhastva.
Kao što je Buddha rekao, ‘da bi shvatio svoja prošla djelovanja, pogledaj svoj sadašnji život; da bi shvatio svoj budući život, promotri svoje sadašnje djelovanje.’ Što god uradili, ma koliko god malo bilo, bilo to dobro ili loše, definitivno će imati rezultat koji će isto tako biti dobar ili loš, ovisno o prirodi svojeg uzroka.

Koje je značenje Karme? Ne implicira li ona nešto pasivno?

Kako bi se shvatio pojam Karme, potrebno je razumjeti zakon uzroka i posljedice. Sve je rezultat određenog uzroka. Kao što je sjeme naranče uzrok drvu naranče i iz njega ne može izrasti drvo jabuke, na isti način ako činimo dobro ili loše rezultat će biti dobar ili loš, ovisno o prirodi njegovog uzroka. Dakle karma znači sva djelovanja individue koja dalje određuju njena iskustva u ovom i budućim životima. Budući da se karma odnosi na djelovanje za koje smo sami odgovorni, ona nije nešto što se samo od sebe događa, nešto na što se ne može utjecati, u čemu smo bespomoćni ili nešto što je pasivno. Isto tako se ne odnosi samo na nešto što smo napravili u prošlosti, već svakog trenutka dok činimo nešto pozitivno ili negativno, bilo na razini tijela, govora ili uma, mi kreiramo karmu za budućnost. Međutim, kada će ta karma sazrijeti i realizirati se poprilično je kompleksno i ovisi o međudjelovanju većeg broja faktora (unutarnjih i vanjskih), kao što su spajanje različitih uzroka i uvjeta, intenziteta djelovanja, o motivaciji sa kojom je djelo izvršeno itd.
Zašto toliko ljudi, koji su istinski dobri, imaju iskustvo patnje, poput bolesti ili neke tragedije u obitelji, ili čak iznenadne smrti? Iako je osoba stvarno dobra u ovom životu, ona ili on ne mogu se sakriti od karme kreirane u prošlim životima. Loša karma kreirana u prošlim životima je uzrok lošim iskustvima u ovom životu, iako je osoba sada dobra. Isto tako je i sa lošim osobama koje imaju dobra iskustva u ovom životu. Obično kažemo za takve osobe da imaju dobru sreću. No, ta sreća ima svoj uzrok u dobrim dijelima napravljenima u prošlim životima. To jasno demonstrira kako je nemoguće pobjeći zakonu karme, prati nas poput sjene i nepogrešiva je.

Ako kažemo da se stvari događaju zbog karme ili zakona uzroka i posljedice, gdje se tu uklapa suosjećanje?

Ako se nešto loše dogodi nekome, iako je to rezultat nečeg negativnog što je neka osoba napravila u prošlosti, nije dobro ignorirati situaciju govoreći, ‘To je njegova ili njena karma.’ Ako razumijete značenje karme i kako svi akumuliramo negativnu karmu zbog odsustva svjesnosti o prirodi vlastitih djelovanja kao i njihovih rezultata (i jedno i drugo se aktivira na temelju našeg neznanja o tome kako stvari stvarno postoje), to razumijevanje spontano dovodi u prvi plan osjećaj suosjećanja spram svih osjetilnih bića. Suosjećanje su želja i djelovanje usmjereni na oslobođenje svih osjetilnih bića od patnje, i sa takvim razumijevanjem pomoći ćete svakome tko je u nevolji. U isto vrijeme, težit ćete stvaranju dobre karme za sebe te ćete stoga biti svjesni svih svojih djelovanja i težiti da na taj način koristite drugima na najbolji mogući naćin.

Što je prosvjetljeni um?

Kada govorimo o umu u Buddhizmu, to se ne odnosi na sam organ mozga. Mozak prestaje funkcionirati u trenutku smrti, ali suptilna razina uma ili suptilna svijest nastavlja tijek iz života u život. Ta svijest nije materijalni fenomen, ali je u svojoj suštini jasna i prepoznavajuća i iskušava sreću jednako kao i patnju. Međutim, sam tijek svijesti može uzeti grubu formu kao što je obična gruba osjetilna svijest povezana sa mentalnim kontinuumom tijekom života ili može poprimiti suptilne razine, kao  prilikom procesa umiranja.
Bilo bi beskorisno pokušavati postići stanje prosvjetljenja ili Buddhastva ako pritom nismo postigli i uzrok jednak rezultatu (Buddhastvo). Taj uzrok je sjeme ili potencijal unutar naše suptilne svijesti koji se zove naša ‘priroda Buddhe’. Ta priroda Buddhe se, naravno, ne manifestira u postojećem stanju, budući da je omotana oblakom uznemirujućih i razornih stanja uma poput neznanja, ljutnje, prianjanja, itd. Kada dođe do nekog stvarnog parcijalnog pročišćenja od uznemiravajućih emocija, tada smo na budističkom putu, a kada dođe do potpunog pročišćenja, što znači da su sve nečistoće uma i njihovi suptilni otisci  uklonjeni, tada je postignuto konačno i trajno stanje Buddhe ili prosvjetljenog uma.
Drugim riječima, prosvjetljeni um je čista svijesnost prepoznata u sebi samoj. Takav um je oslobođen svih karmičkih otisaka te stoga ne postoji niti sila koja bi nastavila putanjom beskrajnog međuzavisnog kruženja prolazeći kroz rođenja i umiranja. Prosvjetljeni um je isto tako oslobođen svih koncepata (ideja i zamisli o nečemu) te je stoga istinski oslobođen i nema potrebe za nikakvim naporom, a sva manifestirana dobra za druge događaju se spontano i potpuno prirodno. Tako jedino prosvjetljeni um može vidjeti konvencionalnu (relativnu) i konačnu (apsolutnu) istinu istovremeno. Kvalitete prosvjetljenog uma su toliko široke, uzvišene, mnogobrojne i duboke da ih je nemoguće osmisliti našim grubim umovima ili pričati o takvome umu opisujući ga jedino kroz ograničeno i nepouzdano konceptualno zamišljanje.

Koji je kriterij za biti Budistom?  Što je utočište?   

Zatražiti utočište ili okrenuti um ka tri dragulja, Buddhe, Dharme i Sanghe, je osnovni kriterij bivanja Budistom. Tako da samo čitanje knjiga, pohađanje nekih budističkih učenja i inicijacija, surfanjem kroz budističke web stranice ne kreira kriterije po kojima bi se moglo reći da je netko ušao na budistički put i postao istinski tragatelj duhom prema višim razinama spoznaje.
Vrsta osobe koja može zatražiti utočište je netko tko je duboko razumio smisao dragocjenog ljudskog života, netrajnost svih pojava, zakon karme i prirodu patnje samsare, i koji se želi odreći trivijalnih svjetovnih aktivnosti kako bi oslobodio ne samo sebe, već i sva osjetilna bića, od zabluda i patnje. Sa takvim stanjem uma i motivacijom moguće je zatražiti utočište u Buddhi, Dharmi i Sanghi, a da ono urodi plodom.
Traži se utočište u Buddhi, prosvjetljenome koji je vrhunski učitelj obdaren sa svim oznakama realizacije (32 glavnih i 80 sporednih), koji je oslobođen onkraj samsare kroz vrhunsku mudrost i pritom sposoban pomoći osjetilnim bićima na neograničene načine kroz moć beskrajnog suosjećanja. Prateći put ka tom postignuću, moguće je doseći stanje Buddhe. Zatraživši utočište u Buddhi (mudrosti sveznanja), jedna od stvari koje tada treba napustiti je traženje utočišta u bilo kakvim svjetovnim bićima ili bogovima, budući da oni nemaju moć oslobađanja od patnje samsare, jer se niti sami nisu oslobodili iste. Nakon što zatraži utočište u Buddhi, onaj koji je to učinio kroz svoje razumijevanje duboko poštuje svaku vrstu njegovog prikaza bilo da je to samo riječ iz teksta, statua, slika, čak i ako je stara ili oštećena.
Traženje utočišta u Dharmi je prihvaćanje specifičnog duhovnog treninga uma i tehnika za transformaciju uma ili slijeđenje istinskog puta bez samovoljnih patvorenih dodataka, kojime treba napredovati kako bi se doseglo prosvjetljenje. Buddha je podučavao 84000 vrsta Dharmi ili načina treninga uma koji odgovaraju različitim prirodama različitih ljudi i u svezi su sa isto toliko mentalnih zamračenja i prepreka. Jedinstveno svim Dharmama koje je Buddha podučavao je nepogrješivo učenje o zakonu uzroka i posljedice i dvije Istine: konvencionalnoj ili relativnoj, i krajnjoj ili konačnoj, koje egzistiraju zajedno u isto vrijeme, one su međuzavisne i nisu jedna sa drugom u kontradikciji. Zatraživši utočište u Dharmi, napuštamo povrjeđivanje drugih  na razini tijela, govora i uma  i u potpunosti poštujemo sve budističke tekstove. Na primjer, pazimo da ne stavljamo tekstove na pod, prekoračujemo preko njih, razbacujemo ih naokolo i sl. S obzirom da sadrže uzvišenu mudrost Buddhe kojoj i sami težimo, tekstovi se stavljaju sa poštovanjem na visoka mjesta iznad razine glave. Oni predstavljaju stvarnu dharmu Buddhe.
Traženje utočišta u Sanghi znači priklanjanje onima koji teže najvišem stanju vrlina, poput Arya ili skupa plemenitih bića koja imaju izravan uvid ili realizaciju praznine fenomena. Na primjer, na putu Mahayane tu se misli na velike bodhisattve poput Avalokiteshvare Manjushrija, dok se u Hinayana vozilu tu misli na stvarne Arhate ili krug izravnih učenika Buddhe Shakyamunija.Nakon sto se zatražilo utočište u uzvišenoj Sanghi, treba izbjegavati društvo ljudi koji obeshrabruju ili ne poštuju Buddhu i njegova učenja ili izbjegavati ljude koji uzrokuju da se naše negativno ponašanje povećava. Zatraživši utočište u Sanghi znači poštivati etički kodeks koji uključuje sve što je simbol Sanghe, a osnovu toga čini poštivanje svih članova uzvišene i obične Sanghe, zajedno sa duhovnim prijateljima koji imaju čisto djelovanje, posjeduju osobno duhovno iskustvo i znanje, i ohrabruju nas na putu ka prosvjetljenju. Isto tako, suzdržavamo se od svih negativnih aktivnosti kao što su uzrokovanje disharmonije ili razdora u Sanghi.
Koristi od uzimanja utočišta u tri dragulja su nemjerljive. Ono oblikuje samu osnovu svih budističkih praksi. Sprečava nas u činjenju štetnog, kako za druge tako i za nas, i pomaže nam u prikupljanju zasluga, svih dobrih kvaliteta. Ne mogu se uzeti tantričke inicijacije ili bilo koje budističke prakse, ma kako god one male bile, bez razvijanja uma koji je okrenut traženju utočišta u tri dragulja. To je poput temelja na kojima je izgrađena kuća. Razlog zašto se Buddhu, Dharmu i Sanghu uspoređuje sa draguljima je u tome što su oni dragocjeni, rijetki i neokaljani i čine nas i druge ljepšima i ne mijenjaju se u značenju same njihove vrijednosti.
Stoga je bitno uvijek težiti tome da objekte utočišta držimo u umu, imamo vjeru u njih i ne odustajemo od njih niti po cijenu vlastitog života.

Ne vodi li povećanje mudrosti do napuhavanja ega i osjećaja oholosti?

Bilo bi dobro razlikovati termin inteligencija, koji uobičajeno koristimo, od budističkog termina ‘mudrost’. Inteligencija se uobičajeno odnosi više na učenje u određenom području, gdje određena osoba u odnosu na neku drugu može biti više istaknuta, ima sposobnost bržeg razumijevanja određenih tema, vještija je u tom području i pokazuje takvu vrstu znanja. Inteligencija te vrste može se mjeriti IQ stupnjevima ili kroz razne testove. Viša inteligencija može osobu potaknuti da se osjeća superiorno, ponosno i pojača ego kao posljedicu dobivanja pohvala od drugih.
Buddhistički termin ‘mudrost’ odnosi se na stanje uma koje je slobodno pogrešnih uvida ili svih vrsta konfuzije o tome na koji način svi fenomeni uključujući i ‘ja’ ili ego stvarno postoje. Svaki fenomen pojedinačno kao i svi fenomeni zajedno, ne postoje u konačnoj stvarnosti, nemaju entitet i identitet sami po sebi, stoga nisu trajni i samopostojeći. To je stvar pogrešnog opažanja stvari i stvaranja uvida koji vodi ka svim vrstama preuveličanih i izobličenih emocija, a prema tome i pogrešnih djelovanja koja su uzrok patnji. Uobičajena inteligencija koju na sreću ljudska bića posjeduju, koristi se kako bi se kroz logično rasuđivanje i razmišljanje shvatio aspekt mudrosti. Meditacija se koristi kao alat pomoću kojeg se može iskusiti sama mudrost. Stoga je mudrost mač koji reže ‘ja’ ili ego kojeg pogrešno opažamo i oko kojega baziramo sve naše aktivnosti. Na primjer, ‘ja želim’, ‘ja ne želim’, ‘ja hoću’, ‘ja neću’ itd. Vidjevši istinsku prirodu svih fenomena, razvijamo veći osjećaj suosjećanja za sva osjetilna bića koja pate zbog vlastite konfuzije koje uopće nisu niti svjesna. Nadalje, ako ‘ja’ ne postoji na način kako nam se ukazuje da postoji, onda prirodno da i druge emocije kao što su ponos, ljubomora itd., koje se vrte oko zaštite toga ‘ja’, isto tako nemaju osnovu istinskog postojanja, iako nam se čine stvarnima.

O ljubavi i suosjećanju govori se i u drugim religijama; da li je budistički koncept ljubavi i suosjećanja različit na bilo koji način?

Iako sve religije imaju za cilj dovođenje u prvi plan dobrih kvaliteta u ljudima i stoga uče o ljubavi i suosjećanju, budistička ideja ljubavi i suosjećanja je malčice različita u terminima svojeg šireg područja djelovanja. U Buddhizmu govorimo o ljubavi i suosjećanju u terminima mentalnog stanja koje je neopredijeljeno i proširuje se jednako spram svih osjetilnih bića, bila ona ljudi (poznati ili nepoznati), životinje ili bilo koji drugi osjetilni oblik iz šest područja obitavanja.
Ljubav znači želju da sva osjetilna bića postignu stanje sreće i djelovanje u smjeru donošenja takve sreće svim osjetilnim bićima. Ovdje se sreća ne odnosi samo na svjetovnu sreću, ispunjenje naših momentalnih želja, već znaći postignuće stanja istinske sreće koje je onkraj sve patnje samsare i trajno je stanje uma. Drugim riječima, konačna sreća se odnosi na stanje prosvjetljenja.
Suosjećanje ne znači sažaljenje, već se odnosi na želju da sva bića budu oslobođena patnje, kao i na djelovanje usmjereno prema oslobađanju od patnje svih osjetilnih bića. Ovdje se patnja ne odnosi samo na svjetovnu patnju poput bolesti, smrti, ili patnju promijene, već se prije odnosi na glavni uzrok svih patnji, pogrešno viđenje stvarnosti koje zovemo neznanjem. Znajući da su sva bića u svih šest područja postojanja pod utjecajem tog temeljnog neznanja, mi razvijamo neopredijeljeno suosjećanje spram svih bića, bila ona bogata ili siromašna, bliska nam ili nepoznata, prijateljski ili neprijateljski nastrojena, itd.
Dakle, imamo inteligentnu ljubav i inteligentno suosjećanje koji su neopredijeljeni i razvijeni na osnovu mnogih valjanih razloga i valjanog logičnog rasuđivanja. Ova ljubav i suosjećanje kreiraju osnovu Buddhine sposobnosti da bude bezgranično na korist svim osjetilnim bićima, iako je on sam oslobođen stanja patnji samsare.

Zašto trebamo vršiti prinose u novcu i hrani za Dharma učenja ili pomoći Dharma centrima kada oni organiziraju neke Dharma aktivnosti?

Ako dharmičke aktivnosti zahtijevaju neku vrstu organizacije koja uključuje neke nastale troškove, poput plaćanja avionskih karata, prostorija za podučavanje, organiziranja prijevoza i sl., tada je potpuno prirodno pomoći organizaciji da pokrije troškove. Takva vrsta organizacije zahtjeva ogroman napor, vrijeme i trud pojedinaca, pa je onda s druge strane najmanje što se može napraviti to da se pokrije dio troškova organizatoru. To isto pokazuje i našu nesebičnost kao i cijenjenje takvih aktivnosti i može dalje ohrabriti organizaciju takvih događaja. Na primjer, kada idemo u dućan i želimo neki artikl, ne oklijevamo u plaćanju njegove cijene, na isti način, ako cijenimo dharmičke aktivnosti, nećemo oklijevati u tome da ih podržimo davanjem novca ili nekog prinosa. U Mahayanskoj doktrini, glavni cilj je postizanje prosvjetljenja u korist svih osjetilnih bića; stoga je prilično paradoksalno željeti nešto takvoga ako nismo čak niti motivirani u tome da pomognemo drugima u organizaciji dharmičkih aktivnosti našom pripomoći u novcu ili osobnom radu. U budističkoj Dharmi, guru ili osoba koja podučava Dharmu smatra se objektom Utočišta, jer bez njega ne bismo bili upoznati sa dragocjenim Buddhinim riječima. Stoga je na određeni način on neka vrsta Buddhinog predstavnika. Prinošenje njemu nije samo način pokazivanja svojeg poštovanja spram Dharme, već je i način prikupljanja zasluga kroz praksu u nesebičnosti davanja koje nam pomažu u napretku na putu Dharme. Tako ovo davanje ima dvosmjernu korist jer pomaže drugome i istovremeno onome koji daje. Naravno, put ka prosvjetljenju je toliko dragocjen (budući da donosi oslobođenje od sve patnje nama i drugima) da nikakva količina novaca nije s njime usporediva. Stoga, treba biti sretan da se može pridonijeti onoliko koliko smo u mogućnosti, umjesto da se obraća pažnja na samu vrijednost svote, jer uvijek je važnija motivacija koja stoji iza tog davanja. Nije vrijednost u poklonjenom, već u nesebičnoj motivaciji koja određuje stvarnu korist od djelovanja u davanju.
Ako čvrsto stisneš šaku i ne možeš dati, na nesreću, dlan tvoje ruke nije otvoren niti da primiš. Sve ovisi jedno o drugome.

Oni koje zanima dublje učenje i prakticiranje Buddha Dharme mogu kontaktirati naš budistički centar ‘Padmasana’ u Zagrebu na broj mobitela 098/1753859  (Gosp.Dragutin Šmalcelj)

Napisala:
Reena Šmalcelj (Lhamo Ozer Chenma), potpredsjednik Hrvatskog Budističkog Društva ‘Padmasana’

Sva prava zadržana od strane autora i Hrvatskog Budističkog Društva ‘Padmasana’