PETEROSTRUKI PUT MAHAMUDRE
Učenje poštovanog Garchen Rinpochea U Zagrebu 2007. godine, organiziralo H.B.D. ‘Padmasana’
čuvena želja u budističkoj tradiciji koja kaže: “Neke sva živa bića imaju sreću i razloge sreće”. Kako netko može uopće poželjeti takvu želju? Ona je izražaj Buddhine velike empatije i prijateljstva prema svim živim bićima. Samo ako iz dubine svog srca imamo prijateljski stav prema svim živim bićima možemo izreći jednu takvu želju ili aspiraciju. Druga želja je: “Neka sva živa bića budu oslobođena od patnje i od uzroka patnje”. Ta želja dolazi od neograničenog Buddhina suosjećanja. No, što ovdje znači suosjećanje? Buddhino znanje ili njegova inteligencija razumije koji su stvarni razlozi patnje. Činjenica je da svi vjerujemo u postojanje osobnog ‘ja’ za koje nam se čini da je nešto što moramo braniti i stalno podupirati. Na osnovu ovog osjećaja, djelujemo na sve moguće neprikladne načine koji i uzrokuju naše osobne probleme i patnju. No, Buddha razumije da sva osjetilna bića imaju identičnu osnovnu zbunjenost i ima neograničeno suosjećanje, i pokušava ih sve osloboditi od patnje. Ove dvije želje time predstavljaju neograničeno suosjećanje i neograničeno prijateljstvo prema svim živim bićima i inteligenciju koja razumije razlog patnje. Stoga, ovdje je važno razumjeti uzrok i posljedicu u našem umu, kako bismo razumjeli odakle dolazi ova patnja.
U osnovi, svi religiozni putovi na svijetu podučavaju načine na koji se postiže sreća i izbjegava patnja. U budističkoj tradiciji, način koji nam može pomoći u ovom stremljenju su tri rijetke i vrijedne stvari koje se nazivaju na sanskrtu Buddha, Dharma i Sangha. Iako imamo toliko puno religioznih putova, vrijedna spomena je jedna dodatna razlika. Jedan način gledanja je da je materijalni svijet najvažniji i tada nastojimo poboljšati naš fizički okoliš, a drugi način gledanja je kada uzmemo i promatramo naš um kao najvažniji, kada ga nastojimo poboljšati kako bismo postigli sreću. Bilo bi dobro poboljšati osobno fizičko stanje i okoliš, ako bismo time postigli stabilno stanje sreće. Ali ako se stvari pogoršavaju, a probali smo provesti sve različite metode, tada nismo ostvarili svoj cilj u postizanju nezavisne sreće. Ustvari, postajemo žrtvom problema koji nailaze.Ponekad ljudi dođu u takove očajne situacije da počine i samoubojstvo. To nam pokazuje da je najvažnije razumijevanje uzroka i posljedice djelovanja ako stvarno želimo postići samostalnu sreću. Stoga ne trebamo biti zbunjeni. Moramo razumjeti što su uzrok i posljedica, unutar procesa našeg vlastitog uma, koji mogu dovesti do sreće. Postojali su nebrojeni prosvjetljeni Buddhe u prošlosti i pojaviti će se nebrojeni prosvjetljeni Buddhe u budućnosti. U ovo naše doba pojavio se Shakyamuni Buddha. Svi su oni govorili i sasvim jasno će govoriti da postoje uzrok i posljedica i ništa se ne događa bez uzroka ili razloga. Stoga, kad promatramo pojavnosti u ovom svijetu i našem životu, možemo reći da sve što nam se događa ima neki osobni razlog zbog nekih stvari koje sam učinio u prošlosti, a možda i u prethodnim životima i koje sada, danas, određuju moje sadašnje stanje i ono kroz što prolazim. Stoga, Buddhe su uvijek govorili da je zakon uzroka i posljedice koji iz toga proizlazi, unutar mog osobnog djelovanja, bez greške. Neizbježno je da se uvijek iskuse rezultati osobnog djelovanja. To se bazira na iskustvu svega što se pojavi u našoj stvarnosti. Druga je poruka da, ako zaista pogledamo u stvarnost, ne postoji ništa što se tu može naći, sve je ustvari prazno. To su znači dvije poruke, jedna u vezi sa iskušavanjem svijeta, a druga s onim što stvarno jeste. Prije je bilo rečeno da postoje tri principa koji nam mogu pomoći naći sreću. Jedan je Buddha ili prosvjetljeni, koji je izvor informacija. Informacija o oslobađanju naziva se Dharma koja nam u osnovi daje mogućnost da se u nama pojavi suosjećanje i prijateljstvo. Treći princip su oni koji primjenjuju ovu informaciju u svojim životima na putu, a zovu se prijatelji na putu, koji su ustvari Sangha. Ukoliko je netko čuo informacije koje je Buddha naučavao i ako se u njegovom srcu pojavila suosjećajna inteligencija, a on to primjenjuje u svojoj svakodnevici, onda imamo u jednoj osobi Buddhu kao učitelja, Dharmu kao put i Sanghu kao suosjećanje, sve objedinjeno u jednoj osobi. No, moglo bi se reći: “Pa, zar nije Buddha podučavao toliko različitih Dharmi?” Pa, da, podučavao je 84 tisuće različitih Dharmi ili učenja. Zašto je to radio? Zato jer ima toliko različitih tipova osjetilnih bića. Postoje ljudi koji su potpuno smeteni i ništa ne mogu razumjeti, neki razumiju, ali razumiju pogrešno, a neki razumiju samo dijelić od toga. Zato postoji ovoliko različitih mogućnosti i zato nam je dao veliki broj vještih sredstava.
Mogla bi se napraviti još jedna razdioba; Buddha Dharma ima dva aspekta. Postoji Dharma koja se prenosi, koja dolazi od loze Buddhinih riječi i onih koji predaju Buddhine riječi dalje; to je informacija koju možemo sami naučiti i podučavati. S druge strane, postoji aspekt Dharme koji predstavlja naše razumijevanje toga, i stvar je našeg osobnog iskustva a javlja se kada smo razumjeli tu informaciju. Tako postoji nezavisna loza realizacija. Obje loze su jednako važne. Sve informacije koje je Buddha ostavio trebaju biti zaštićene jer su vrlo vrijedne. Četiri klasične tibetanske tradicije na neki način imaju međusobnu podjelu posla. Tradicija Gelugpa i Sakyapa specijalizirale su se u zaštiti kompletnog spektra učenja Buddhe. Tradicije Kagyupa i Nyingmapa su se možda više specijalizirale u održavanju toka realizacije. Stoga se može reći da su sve ove četiri tradicije iznimno potrebne. One se međusobno savršeno nadopunjuju. To je kao stablo koje ima korijen koji iznad sebe drži cijelo stablo, iz debla idu grane, pa iz njih grančice iz kojih niču listovi i plodovi. Znači, svaki dio je potreban. Posebno je to jasno kada shvatimo da drvo mora pod zemljom imati i korijenje. Korijenje svega ovoga naziva se Bodhichitta, koja je inteligencija u našem srcu, suosjećanje prema svim živim bićima i želi doseći potpuno buđenje Buddhe s ciljem pomoći svim osjetilnim bićima. To je u isto vrijeme neograničeno prijateljstvo prema svim živim bićima i korijen kompletnog Buddhinog učenja, Buddha Dharme. To je korijen sve četiri tradicije koje se prenose u Tibetu. Sve četiri tradicije uče o uzroku, o putu i o posljedici, pa iako postoje neke specijalizacije među tradicijama, zajednički korijen je Bodhichitta. Ako razumijemo ovu jezgru Buddhinog učenja, onda nećemo razviti nikakav sektaški tip uma koji ograničava. Jako je važno imati nepristrano gledanje na učenje i na suosjećanje.
Jednom su zamolili Rinpoche-a da napravi molitvu dobrih želja za jedinstvo četiri tradicije. Tada mu se u mislima pojavila slika; učinilo mu se je da je Gelugpa tradicija veliko deblo stabla, tradicija Sakyapa su sve različite grane u krošnji, Nyingmapa tradicija je cvijeće koje cvate na kraju tih grana, a Kagyupa tradicija su plodovi koji se iz toga iznjedre. Ali kroz sve te dijelove stabla teče voda. Svaki od tih dijelova jako je važan i niti jedan neće funkcionirati ako u stablu nema vode. Ta voda je prijateljstvo koje imamo u našem srcu ili suosjećanje, ljubav. To je to što teče u sva ta četiri dijela: i u deblu i u granama i u cvijeću i u plodovima. Bez vode ljubavi, deblo nema nikakvog smisla, bez vode niti grane ne bi imale smisla, bez vode ne bi bilo niti cvijeća, niti plodova. Sve bi se sasušilo i palo na zemlju. Sve četiri tradicije imaju jedno značenje, jednu suštinu, a to je dobrota suosjećanja i s time one sažive i jako su lijepe. Kada to tako razumijemo, svih 84 tisuće Dharmi koje je Buddha podučavaosadržane su u suosjećanju i u dobroti prema drugima. Stoga je važno doći do suštine.
Da citiramo najvećeg jogija Tibeta Milarepu, koje je to rekao vrlo jasno: “Nemojte analizirati sve fenomene, idite do korijena vašeg uma”. Da se to kaže još jasnije: “Nemojte nastojati tražiti korijene pojavnosti oko vas, nego nastojte naći korijen vašeg uma”. I još nastavlja Milarepa: “Nemojte nastojati naći korijen riječi, nego nastojte naći korijen značenja”.
Kada imamo toliko puno riječi kojima možemo govoriti, a naš život je ustvari kratak, tim više je od važnosti pogledati u vlastiti um i značenje tih riječi, kako bismo mogli naći pravi uzrok sreće. Ako ne razumijemo funkcioniranje uzroka i posljedica unutar našeg vlastitog uma, možemo se izgubiti u jako, jako puno riječi i toliko raznih pojavnih stvari, ali nećemo doći do stvarne sreće. Zato je važno doći do pravog shvaćanja i do pravog iskustva. Rinpoche kaže da on osobno nije jako puno učio i na nesreću samo je uspio zadobiti djelomično iskustvo. Nije imao dovoljno dobrobiti da provede cijeli život u Dharmi i u produbljivanju iskustva, ali je imao dobru priliku iskusiti dubinu patnje. U toj situaciji, njegov glavni učitelj mu je dao jedan važan savjet koji se zove “37 vježbi Bodhisattve”. Može se reći i 37 vježbi onih koji su nasljednici Buddhe. Ovi su stihovi vrlo kratki, a Rinpoche je našao, da je sve što ustvari treba sadržano u njima. Općenito se zna da je kompletna Buddha Dharma sadržana u ovih 37 kratkih vježbi. Budući da je to bilo od takve praktične vrijednosti za njega, iako on kaže da ne zna puno o Dharmi, on želi podijeliti ovo sa nama. Unutar “37 vježbi Bodhisattve” je jedna rečenica koja kaže: “Svi problemi dolaze samo od toga što želimo postići osobnu sreću, a do potpuno prosvjetljenog Buddhe dolazi se sa željom da se pomogne svima drugima”.
Ovo je vrlo duboka izjava. Prva linija teksta kaže: “Sva patnja dolazi od želje da se ostvari samo osobna sreća”. Ta riječ patnja, nju moramo bolje sagledati. Znači da se moramo suočiti sa činjenicom patnje u ovom svijetu. Znači, moramo otvoriti oči i shvatiti kako je patnja posvuda oko nas. U svim područjima ovog svemira postoje različite vrste patnje. Postoje viša i niža područja, ali sva ona imaju različite vrste patnje. Ako jasno razumijemo da patnja postoji i da je to činjenica, onda se možemo odjednom zapitati: “Pa, dobro, zašto su svi u takvim problemima?” U ovoj rečenici iz “37 praksi Bodhisattve” je naznačeno da to ima neke veze sa nama samima. Postoji određena navika uma koja želi stalno braniti naizgled postojeće sebstvo i ta potreba poprima različita lica. Postoje navike koje su više agresivne, kao pohlepa, kada se nešto neodložno želi imati. Neke su poput ljubomore, neke su poput ponosa, neke su jednostavno glupost u ponašanju ili zajedljivost, cinizam. To se u budizmu naziva 5 ili 6 mentalnih otrova, jer gdje god se pojave ove vrste osjećaja, one nas brzo vežu uz nekakvu vrstu problema koji iz njih slijede. Ili još gore, iako počnu kao veoma mali, na kraju mogu dovesti do velikih problema. Sve ove emocije dolaze od osnovne ideje o osobnom sebstvu, od tog osnovnog osjećaja da stalno moramo nešto braniti ili nametati nešto što predstavlja nas. To je stvarni uzrok patnje za sva osjetilna bića. Zato ta rečenica kaže: “Sve vrste patnje dolaze samo od želje za osobnom srećom”. Stoga tu stvarno trebamo jedan jasan, inteligentan pogled na ove stvari. Baš je čudna ta činjenica da svi imamo taj osjećaj osobnog ‘ja’ i cijelo vrijeme djelujemo tako kao da postoji nešto što moramo stalno braniti ili nametati. Na taj način živimo našu svakodnevnicu. Ali kada pogledamo gdje bi bio taj ‘ja’, kada ga probamo naći, nitko od nas ne može pokazati prstom i reći gdje je. Čak niti potpuno prosvjetljeni Buddhe triju vremena nisu nikada našli taj ‘ja’. Znači, to je jedan paradoks koji se zove zbunjenost. Mi djelujemo kao da postoji taj ‘ja’, ali kako god gledamo, nigdje ga se ne može naći.
Kada naša inteligencija konačno shvati da ova obrana našeg vlastitog ‘ja’ izaziva sve probleme, onda držimo u ruci korijen rješenja. Stoga ćemo tražiti onakvo stanje uma koje nije motivirano stalnom obranom sebstva. U tom momentu zaista imamo srce puno prijateljstva i suosjećanja prema drugima i naše djelovanje nije više djelovanje kojim nastojimo stalno obraniti naše ‘ja’. Kad god imamo suosjećanje koje vodi naše djelovanje, izašli smo iz trajne petlje uvijek ponavljajućih grešaka. Zato je drugi dio ove prve rečenice da: “Potpuno prosvjetljeni Buddha nastaje iz toga da se biva od pomoći svima drugima”. U momentu kada pomaknemo naš fokus prema tome da smo od pomoći drugima, mi smo na putu prema punom prosvjetljenju. Svatko to može napraviti. Buddha je rekao: “Sva su osjetilna bića ustvari Buddhe”. Mi jesmo Buddhe. Usprkos tome, naš je um privremeno zasjenjen. Rinpoche kaže, mi smo u toj grešci vezano uz osobno ‘ja’, uhvaćeni smo u to kao da smo zaleđeni blokovi leda. Ali led se isto sastoji od vode, odnosno nastaje od vode. Ako uspijemo dodati tome toplinu srca, led se topi i topi se u vodu. Znači svi imamo tu mogućnost. Zato potpuno prosvjetljeni Buddha dolazi iz želje da se pomogne svima drugima. To nam dolazi od sveznajućeg uma Buddhe koji je uvidio da su sva bića u zamci osobnog ‘ja’ i to je jedina pogreška. Zbog jedne takve greške Buddha je shvatio da je jedini izlaz iz ove greške da se prebaci fokus, da se ne fokusira na taj osobni ‘ja’, nego da se ima otvoreno prijateljsko srce koje stalno traži neke dobrobiti za druge. Znači jedino je toplina srca i dobrote put iz ovih problema budući da moramo ispraviti jednu cijelu povijest tih nanizanih grešaka, jer u takvoj vrsti greške živjeli smo jako dugo vremena. Da bismo uspjeli savladati prethodne utjecaje, moramo postići protutežu svemu tome kroz dobrotu u ljubavi prema drugima. To je ono što se u budizmu zove ‘prikupljanje zasluga’. Kada djelujemo s brigom za druge, to briše neku prethodnu grešku i ostavlja trag oslobađanja u našem umu, a to moramo raditi dugo vremena. Buddha je shvatio da je takav jedan proces otvaranja sebe, proces koji traje tri duga doba, odnosno tri eona. U njegovom osobnom putu Buddhe postojalo je 500 života koji su bili nečisti ili okaljani, i 500 života u kojima se otvorio prema dobroti i skupljao zasluge. Na kraju je u svom srcu dosegao tako neograničeno suosjećanje da je bio bez ikakve greške u umu i bio je u stanju sagledati pravu prirodu stvarnosti koja se naziva Dharmakaya. Mogao je dostići stanje Vajradhare koje je skriveni prosvjetljeni oblik Buddhe.
Rinpoche kaže: “Glavna točka koju moramo ovdje razumjeti, što predstavlja suštinu svega što je Buddha ikad rekao na razini baratanja sa svakodnevnim iskustvima, da uzrok i posljedicu u svezi sa našim djelovanjem nikada ne možemo izbjeći. Uvijek ćemo biti uhvaćeni rezultatom naših djelovanja. To je zakon uzroka i posljedice na nivou pojavnosti. Ako pokušamo pogledati stvarnost, ako pokušamo doći do korijena cijelog ovog problema, svaki problem dolazi od te potrebe da se brani osobno ‘ja’ kojeg ne možemo naći koliko god ga tražili. Znači da većinu vremena djelujemo pod utjecajem jedne greške u gledištu. Tako dugo dok smo pod utjecajem ove greške, ne možemo se riješiti svih tih uznemirujućih emocija. Ako želimo biti manje agresivni, pohlepni, manje ljubomorni i manje zajedljivi ili ako jednostavno želimo biti manje blesavi, to nećemo uspjeti ako nismo razriješili tu osnovnu grešku. Tako dugo dok smatramo da postoji osobno’ja’ koje moramo braniti, problemi dolaze sami od sebe. Kada smo u potpunosti razriješili ovu grešku, kada više ne vjerujemo da postoji nekakvo posebno ‘ja’ u tijelu ili umu, nema više potrebe da se išta brani i stoga iznikne krajnja istina. Automatski smo oslobođeni svih mogućih problema i više si ne stvaramo nove, jer se više ne javljaju mentalni otrovi, nema agresivnosti, ljubomore, itd. U normalnim okolnostima jako smo pod utjecajem tog vjerovanja u osobno ‘ja’. Ne samo da vjerujemo da naš um ili tijelo imaju svoje osobno ‘ja’, već i djelujemo tako kao da osjećamo postojanje tog ‘ja’. Čak i govorimo za razne stvari “Ovo je moje i ovo sam ja”, pa se čini da taj ‘ja’ postaje sve veći. S kojim ciljem? Svi ti materijalni objekti oko nas nemaju trajne vrijednosti. Svi ti materijalni objekti su netrajni, nikako ih ne možemo zadržati. Mi si time zgrčemo samo sve više problema. To govorimo sada da bismo podcrtali sve nepovoljne strane ovog vjerovanja u osobno ‘ja’. Sa druge strane, ako djelujemo iz ljubavi ili suosjećanja, kada je naš glavni interes sreća nekog drugog, mi se prirodno osjećamo sretnima. Suosjećajni um je sam po sebi već sretan jer nije stalno usmjeren na tu ideju o osobnom ‘ja’. To je jedini put kojim se može izaći iz pogrešnog gledišta, pa to pokazuje da ima mnogo prednosti takovog načina gledanja. To je mala računica koju sami sebi moramo predočiti. Moramo iskusiti sve nepodobnosti vjerovanja u osobno ‘ja’ i iskušati prednosti stava kada smo prijateljski nastrojeni prema drugima i kada djelujemo iz suosjećanja. Kada to jasno izračunamo, naša će odluka biti vrlo laka. Takovo stanje, takovu odluku zovemo odlukom koja stvarno želi postići oslobođenje. To se u budizmu naziva put ‘odricanja’. U osnovi, kažemo: “Pa, dosta mi je više tih problema, dovoljno sam ih imao, sada želim s time završiti. Tu je put koji vodi u pravom smjeru, idem njime”. Zato Buddhu zovemo Osvajač. Zato jer je uništio, zgromio uzrok patnje. Prevladao je tu ideju osobnog ‘ja’ i nadvladao je sve mentalne otrove. Pobijedio je u bitci protiv ljutnje, ljubomore, pohlepe, itd. Vidjevši jasno nedaće i nepodobnost traženja samo svoje sreće i uvidjevši velike prednosti djelovanja u dobroti, u ljubavi i prijateljstvu, greška će u gledištu postajati sve manja, a naša stvarna sreća će tek tada moći rasti.
Znači čuvena rečenica Buddhe je: “Sva osjetilna bića jesu Buddhe, no privremeno zasjenjena”. Gdje je taj Buddha u nama? On se ne razlikuje od same naše ugrađene inteligencije koju posjedujemo. U tom momentu, kada smo konačno shvatili: “O, da, pa kada sam prijateljski nastrojen prema drugima, odmah sam sretniji”, i kada shvatimo također: “Pa, da, kada sam agresivan i kada sam grub prema drugima, imam zle namjere, ne osjećam se baš tako dobro”, to jest, kada shvatimo da pozitivo stanje uma donosi stvarnu sreću, a negativno djelovanje mi donosi patnju, to je naša vlastita inteligencija koja u svakom trenutku procjenjuje. To je ta inteligencija koja se u budizmu naziva prisebnost ili pomnost, koja nam u bilo kom trenutku može reći: “O, ne bih trebao sada biti tu ljut, to nije baš dobro za mene”. Tu osnovnu inteligenciju imamo svi. To je ustvari Buddha unutar nas. Samo u sadašnjem trenutku malo je taj Buddha ‘premali’. Rinpoche kaže “To je bonsai Buddha. Naš je posao da učinimo da poraste”.
Ova inteligencija i pomnost unutar nas je u vrlo bliskom odnosu sa suosjećanjem, jer kada se pojavi suosjećanje i otvorenost prema drugima, odjednom se smanjuju i problemi za mene samog i toliko se bolje osjećamo s ovim prijateljski nastrojenim stavom u svome srcu tako da spontano želimo da ova inteligentna, pomna suosjećajnost raste. Kako da to napravimo? Znači moramo razumjeti: ako želim izaći iz svih problema, moram postati vrlo suosjećajna osoba. Sada sam jako daleko od tog cilja. Kako da to prijateljstvo ostvarim u srcu? Tražimo vješto sredstvo kojim bi mogli ugraditi to prijateljstvo i suosjećanje u naše vlastito naše srce. To zvuči dosta sebično kada kažemo: “Toliko se bolje osjećam kada imam suosjećanje, kako da ga zgrabim?” Takav stav je sasvim uredu, ali moramo u tome biti vješti. Tako u našim životima, kada sretnemo nekoga tko se odnosi jako prijateljski prema nama i osjetimo u sebi, “Pa, to je stvarno jedna divna osoba”, mi se otvorimo prema tom osjećaju i ukoliko se ta osoba prema nama i dalje prijateljski odnosi, tada smo shvatili taj princip; u momentu kada je netko prema nama dobar mi se osjećamo prijateljski prema toj osobi. Kao da žanjemo, odnosno pobiremo to prijateljstvo u naše srce. Ali istina ili suština toga nije toliko u vanjskoj osobi, već u tome da se osjećamo prema njoj toliko prijateljski i toplo. Ako cijenimo to što je taj drugi napravio za nas, automatski se prema njemu osjećamo više prijateljski. Znači, način da se postane spontano od pomoći je da budemo zahvalniji za to prijateljstvo koje nam je pruženo. Kako da postanemo više zahvalni? To je vrlo jednostavno. Samo se uvijek trebamo sjetiti dobrote koju su nam drugi pružili. Ako su drugi prema nama dobri, a mi se toga ne možemo sjetiti, onda je to sve uzalud. Kada izađemo sada van i pomislimo: “O, taj je napravio tako dobru stvar za mene, pa to je tako lijepo”, osjetit ćemo veliko prijateljstvo. Ako razmišljamo sve više i više na taj način, sjetit ćemo se ljudi koji su najviše za nas napravili, koji su stvarno stajali uz nas i napravili za nas najbolje, to su naši roditelji. Jesmo li stvarno uspjeli uživati u svim tim trenucima kada su nam poklonili tolike stvari? Znači, kao metodu sada možemo koristiti odlazak u naše sjećanje i pokušati se sjetiti svih tih trenutaka kada su roditelji prema nama učinili nešto dobro ili nam nešto poklonili i osjetiti zahvalnost za dobrotu koja je tada dolazila od njih. To je kao veliko ubiranje ili žetva kada možemo sve to iz prošlosti ponovno sebi predočiti i osjetiti se stvarno zahvalni za tu dobrobit. Čim smo više zahvalni, tim se osjećamo i sretnijima, a i drugi će isto osjetiti nešto od toga i to će im se svidjeti. Naša majka će biti jako sretna kada se mi prema njoj odnosimo sa zahvalnošću. Čak i ako više nemamo majke, imat ćemo puno dobrobiti od osjećaja prijateljstva u našem srcu. Tu isto Buddha daje jedan vrlo važan savjet koji glasi: “Budući da već toliko dugo živimo u ciklusu ponovnog rađanja, svako osjetilno biće koje ikad možemo sresti već je jednom prije bilo naša majka”. Tako postoji puno veća žetva prijateljstva i dobrote koju možemo unijeti u naša srca. To je vješto sredstvo ili mehanizam kojim možemo na jednostavan način dovesti prijateljstvo i suosjećanje u svoja srca, a dolazi spontano iz zahvalnosti, neograničeno je, jer se možemo sve više prisjećati učinjenih nam ljubaznosti. To je princip ili pravilo kojevrijedi u cijelom našem životu. Kada gledamo osjećaje kod ljudi, na primjer kada osjećaju privlačnost jedno prema drugom, daljina tu nema nikakvog značaja. Na primjer, ako nas netko nazove telefonom iz Amerike, a mi imamo blizak odnos, već sam taj trenutak se osjećamo divno što nas je nazvao ili nazvala i tog trenutka osjećamo svu sreću i zadovoljstvo, kao da se u nama upalilo svijetlo. Ljubav i privrženost su kao svjetlost sunca, gdje god osvijetli, svugdje je toplo. To je neograničeno dobro kojem svakodnevno svjedočimo u našim životima, a koje donosi um ispunjen ljubavlju. Prijateljstvo i ljubav donose sreću istoga časa. Sad si zamislite suprotno, da nas netko nazove telefonom i kaže nam nešto stvarno ružno, osjetit ćemo se kao da nas je netko udario čekićem ravno po srcu i u trenu ćemo biti depresivni i nesretni. To moramo vidjeti vrlo jasno, moramo razumjeti koja je velika prednost dobrote u ljubavi. Kada gledamo te jasne prednosti, ta suosjećajna djela srca koje sadrži ljubav, možemo vidjeti da to djeluje čak i na životinjama. Ako stvarno volimo psa ili mačku možemo ih naučiti da čine razne zabavne stvari. Znači, privrženost ima veliku moć i utjecaj.
Kao što kaže tekst, privrženost ima prednosti za druge i za nas same. Tekst dalje kaže: Buddha ili onaj koji je podučavao u ljubavi, dobroti i suosjećanju, on je izvor dobrote i osjećaja blagostanja za sve koji ga čuju ili do kojih stigne ta informacija. Na koji način to djeluje? Kada posjedujemo privrženost ili ljubav prema nekome, odmah pokušavamo pomoći toj osobi, pokušavamo ih poduprijeti, mi i našim tijelom činimo akcije da im direktno pomognemo. To je u osnovi akcija darežljivosti i ako smo privrženi toj osobi, nećemo joj nikad željeti nauditi. To je djelovanje prikladnog ponašanja. Ako imamo puno ljubavi i privrženosti prema toj osobi, izdržati ćemo i neke male probleme koje nam ta osoba čini. Jednostavno, ne uviđamo probleme, što u sebi nosi akciju strpljivosti. Znači, ako neku osobu volimo, iz nas izniče darežljivost, ispravno ponašanje i strpljivost. Kao što možemo razumjeti gledajući sebe, a to kaže i sam tekst, sva svjetovna zadovoljstva i svo blagostanje koje možemo iskusiti, dolazi od darežljivosti, prikladnog ponašanja i od strpljivosti. Vidimo da stvarni razlog harmoničnog života sa drugima i sretnog života punog zadovoljstva dolazi direktno iz stava da smo puni ljubavi i privrženosti prema drugim živim bićima. Uobičajeno, živimo u ovom svijetu i vidimo puno drugih živih bića pa i tako malih poput kukaca. Ne osjećamo s njima baš neku povezanost. Kakve veze ja imam s tim kukcima? To pitanje demonstrira uobičajeno stanje zbunjenosti u kojem obitavamo, gdje smatramo da je svatko od nas taj jedan mali komadić leda zamrznut i odvojen od onog drugog. Smatramo da smo svi odvojene osobe, ne razumijemo jednostavno da smo svi na jednak način sačinjeni i da je naša osnovica uvijek ista. Svi imamo isti um koji stalno traži sreću i nastoji izbjeći patnju. Sa gledišta suosjećanja i ljubavi imamo vezu baš sa svim živim bićima, ne moramo se zaustaviti na određenim granicama, jer u osnovi naš um je posvuda, gdje god gledamo, isti. Mogu imati neograničeno suosjećanje čak i sa najmanjim bićima. To je nešto što moramo primijetiti u našoj svakodnevnici. Dok sjedimo ovdje osjećamo se dobrojer imamo prijateljskih osjećaja prema ljudima koji su oko nas. Čak se i smješkamo prirodno. Ako bismo samo mislili o sebi dok tu sjedimo, osjećali bismo se usamljeni i imali bismo neki mračni izraz na licu, a drugi mogu pomisliti: “Oh, taj je neki čudak, bolje da s njim ne razgovaram”. Znači, to je već samo po sebi napravilo dodatni problem. No, kada razmislimo o svim zadovoljstvima u životu koja dobivamo od materijalnih stvari, ona će sva i onako nestati kada umremo. Čak i ako radimo cijeli život naporno i teško da bismo stekli nekakvo bogatstvo, nema baš puno vremena da se u tom bogatstvu uživa i smrt je već tu. Samo ćemo jednu stvar uvijek ponijeti sa sobom, to su sve navike koje smo sagradili u našem umu tokom života. Ako smo cijeli život bili ljuti i nastojali se braniti od vanjskih utjecaja, ta ljutnja će biti navika i ta navika će nas slijediti. Snaga ljutnje toliko je neugodna da će nas poslije ovog života poput teškog kamena povući u dubinu egzistencije još neugodnije od ove sadašnje. Znači, ako to slijedimo, bit će nam samo gore. No, ako smo cijeli život gradili ljubav, prijateljstvo i privrženost drugima, ne samo da se u ovom životu osjećamo sretno i opušteno, ova će nas ljubav pratiti i dalje. To je jedino moguće bogatstvo koje možemo prenijeti iz sadašnjeg života u idući. Sva druga materijalna blaga moramo ostaviti iza sebe. Zašto onda ne težimo zgrnuti to bogatstvo koje možemo u svim budućim životima imati uz sebe, a i već sada je toliko bolje osjećati prijateljstvo prema drugima? Razvoj te privrženosti prema drugima toliko je različit od osjećaja teškog kamena koji pada dolje i više sliči krilima ptice koja kad raširimo omogućuju nam da letimo prostorom.
Zato je veliki Osvajač, Probuđeni, Buddha, rekao: “Nakupimo li i svo bogatstvo svijeta, na primjer sve dragulje i zlato svijeta na jednu golemu hrpu, moramo samo malo pričekati i za čas neće ostati ništa. Ništa od toga nema nikakvu trajnu vrijednost. Jedina stvar koja ima stvarno trajno djelovanje je moć ljubavi u našim srcima, koja se naziva Bodhichitta ili probuđeno srce, srce probuđeno ljubavlju. To je stvarni dragulj, to je dragulj koji ispunjava sve želje”. Ako smo počeli od stava: “Tražim jednu metodu da sebe oslobodim od patnje i zadobijem trajnu sreću, tražim jednu ključnu informaciju o tome”, smisao Dharme je da je to učenje, da je to informacija o toj ključnoj metodi. Možemo vidjeti u osnovi da je suština te informacije dragulj oslobođenog srca. Samo moramo početi to koristiti. Na taj način, možemo postići stvarno trajnu sreću za sebe i sve oko sebe. Ako kažemo, “Oh, pa, to je stvarno tako divna stvar što sam sada shvatio i želim to zaštititi”, kako zaštiti taj dragocjeni dragulj srca u ljubavi? To je razumijevanje uzroka i posljedica u djelovanju. Ako gledamo našu svakodnevnicu i naša svakodnevna iskustva, moramo biti sasvim uvjereni ili sebe uvjeriti da smo mi sami u potpunosti odgovorni za način na koji iskušavamo stvari. Kada smo sretni, sami smo to uzrokovali djelovanjem koje je bilo iz ljubavi, a kada smo nesretni, to smo uzrokovali time da smo bili ljuti ili smo imali zle namjere. To je uzrok i posljedica, a mi smo za to odgovorni. To su dobre vijesti, zato što možemo sami stvarati uzroke koji rezultiraju blagotvornim učinkom. Možemo zaštititi taj dragulj u našem srcu. Možemo iskoristiti taj dragulj koji ispunjava želje, dragulj dobrote i ljubavi da postignemo krajnje oslobođenje, za dobrobit i nas samih, a i svih drugih. Da, mi to možemo postići. Od tuda dolazi želja da se taj dragulj srca u dobroti i ljubavi pojavi i u svim drugim bićima u kojima još nije došlo do takvog stanja svijesti, da se dragulj u srcu nigdje ne izgubi gdje god se već pojavio, nego da raste sve više. Mi smo ovdje u postupku rasta te sposobnosti našeg srca u dobroti, srca koje boravi u ljubavi, koje raste prema potpunom probuđenju. Odmah možemo razumjeti da je ovo postupni proces, to je kao kada uzgajamo nešto i trudimo se da to sazrije. Tradicionalno, to se zove putom prosvjetljenja, postepeni put prosvjetljenja. Svaka tradicija ili religija mora pružiti jedan takav postupni put. Kod Gelugpa zove se veliki postupni put, u Sakyapa tradiciji zove se uzrokom i posljedicom, u Nyingmapa tradiciji to je tekst Patrul Rinpoche-a “Riječi mojeg vrijednog učitelja” koji objašnjavaju takav postupni put. U tradiciji Kagyu-pa to su riječi neusporedivog Dakpo Rinpoche-a (Gampopa). Tekst se zove “Draguljni ornament prosvjetljenja”. Sve su to metode koje bićima pomažu unaprijediti srce dobrote. Postupni put trebamo zato jer bića imaju različite sposobnosti, kapacitete shvaćanja. Postoje bića koja se osjećaju na početku puta potpuno nesposobno, neki imaju srednje sposobnosti, neka stvarno imaju veliko srce za sve druge i time su vrlo nadareni. Taj postupni put je način da se pomogne svakom biću bez obzira na njegove sposobnosti, da se postupno od niže sposobnosti ide prema srednjoj, od srednje prema sve većim sposobnostima. To se zove postupni put ka prosvjetljenju.
Stoga razumijemo da i u Drikung Kagyu tradiciji mora postojati nešto kao ovo, i kada je Rinpoche bio pozvan da prenese ovo veliko učenje koje se zove Mahamudra od pet točaka onda su i samih tih pet točaka jedna za drugom postupni put. To je metoda koja treba pomoći svakom od nas da postupno razraste taj dragulj ispunjavanja želja, koji nije ništa drugo nego srce ispunjeno dobrotom i ljubavlju za druge. Kada čujemo o tom postupnom putu i o pet stepenica ili pet točaka Mahamudre, moramo shvatiti da je to postupni put prema prosvjetljenju i u osnovi vrlo sličan ili identičan svim drugim velikim putovima prema prosvjetljenju. Prvo postoji ta potreba ili želja da se postigne dobrota ljubavi u srcu tamo gdje se još prije toga nije pojavila. Kada smo postigli tu snagu u suštini našeg srca ili nutrini, ne smijemo to poslije izgubiti. To orijentiranje, održavanje toga, postiže se preko četiri točke koje usmjeravaju um prema osnovnom principu, prema unutra. Te četiri točke su tradicionalno: da se ima dragocjeno ljudsko tijelo, da se razumije netrajnost, uzrok i posljedica i da se razumije patnja. To su činjenice svakodnevnice i kada se njih sagleda, vidimo prednosti srca ispunjenog dobrotom i kako više ne izgubiti taj unutrašnji osjećaj dobrote. To je prvi korak ovih pet točaka. Kada smo u sebi stvarno osjetili i otkrili prednosti srca ispunjenog dobrotom i ljubavlju, onda želimo da ono raste dalje, da napreduje.
Drugi je korak da se to razraste i da se održi način da se usmjeri um prema jednom božanstvu mudrosti. Ako radimo sa božanstvom mudrosti kao fokusom naše pažnje, onda će sve ove kvalitete ljubavi i dobrote rasti. No, u osnovi svog toga rada sa božanstvom je da imamo sve više ljubavi i povjerenja prema lozi naših učitelja. Zato je treći korak izravno povezivanje s umom naših učitelja. Zove se Guru Yoga. Smisao ili cilj te vježbe je da se um prosvjetljenog učitelja ili Buddhe i naš vlastiti um povežu i postanu nerazdvojni. Kada se to jednom dogodi, onda shvatimo stvarnost, koja se ovdje u našoj metodi zove Mahamudra. To je četvrta točka. Peta točka je da sve to što smo postigli na kraju posvetimo dobrobiti svih osjetilnih bića. Kada pogledamo tih pet točaka Mahamudre i usporedimo ih sa drugim postupnim putovima prema prosvjetljenju, vidimo da je prva točka identična sa svim drugim tradicijama i postupnim putovima, gdje nastojimo izniknuti u našem srcu ljubav i dobrotu i ne dopustiti da ona nestane, znači pojavu Bodhichitte. Zadnji korak, peti, posvećenje, u kojem posvećujemo sve te zasluge svima drugima, također je identična sa svim drugim putovima. Jedino u sredini, kada radimo sa božanstvom mudrosti, koje imaju i sve druge tibetanske tradicije, povezana je sa Guru Yogom i sa Mahamudrom, to je možda posebni način ovog puta. To je jedina razlika, ali elementi ovog postupnog puta su prisutni u svim drugim tradicijama. Razlika je samo u viziji prosvjetljenja Drikung Jetsun Sumgona, zaštitnika triju svjetova koji je uvidio da ljudi trebaju neku osnovicu sa kojom mogu početi i onda mogu rasti sa božanstvom, ali da ne bi promašili glavnu točku u tom obožavanju božanstva mudrosti tu mora biti Guru Yoga, a da ne promaše glavnu točku Guru Yoge mora postojati Mahamudra kao naglašeni cilj. Ali čemu to sve skupa služi? Na kraju to mora koristiti svim osjetilnim bićima.
Kao što smo ranije vidjeli, svih 84 000 Dharmi koje je Buddha podučavao su vješte metode za porast Bodhichitte, koja je inteligentno suosjećanje u srcu usmjerenom ka punom prosvjetljenju. To znači da nas sve informacije Dharme uče kako povećati tu snagu u srcu, a koje sada tamo nema. Nadalje, sve Dharme nas uče kako da se ne izgubimo na Putu i treće, kako napredovati. Sada smo tek u početnom stanju u kojem bismo trebali naći vješte metode koje podižu suosjećanje i inteligenciju srca. Na samom početku moramo se prisjetiti trenutnih prilika, odnosno promjena koje se odigravaju u svijetu ljudi. Ako promotrimo sva ostala područja u kojima smo se mogli roditi, shvatit ćemo prednosti upravo ovoga. Na primjer, nismo rođeni u području neprestane patnje kao što je područje pakla gdje nema ni minute vremena za razmišljanje ili nešto slično. Ne nalazimo se niti u području stalne gladi i žeđi, kao što je područje gladnih duhova, a nismo ni stalno žrtve, kao što bismo bili u području životinja. Nismo ni u visokom području bogova. Jasno je da u situaciji intenzivne boli i panike ne možemo razmišljati ni o čemu drugome. Ali ni u vrlo ugodnim situacijama, kakve su u području bogova, ne bismo svoje vrijeme upotrebljavali na nešto značajno jer bismo bili ometeni užicima. Buddha je rekao kako to područje nije pogodno za postizanje prosvjetljenja, pa moramo činiti dobra djela i molitve htijenja u cilju postizanja ljudskog rođenja. Područje ljudi je jedino koje pruža sve mogućnosti za puno prosvjetljenje. Stoga se ono naziva dobrom radnom podlogom pa se i naše rođenje u ovom području naziva ‘vrijednim ljudskim rođenjem’.
Iznimno je važno dobro poznavanje mjesta s kojeg krećemo. Može nam se na početku činiti čudnim, možemo nevoljko razmatrati uvjete potrebne za vrijedno ljudsko rođenje, ali to je dio vrlo jasne informacije koju nam je Buddha ostavio. Ljudsko područje je definirano kao nešto što je vrlo teško steći, a objašnjeno je usporedbom broja i razloga. Kada dajemo primjere koji su nam na neki način nerazumljivi ili strani, pomoću brojeva i razloga možemo ih puno bolje shvatiti. To je vrlo jednostavno, ako odemo u šumu i podignemo kamen pa pokušamo izbrojiti živa bića koja su ispod njega, poput mrava i mikroba, više ih je nego ljudi na cijelom svijetu. A što bi bilo kada bismo pokušali izbrojati bića bez oblika kojih je još i više! Objašnjenje je: Uvjete i uzroke za ljudsko rođenje je tako teško sresti. Za takvo rođenje trebamo mnogo velikodušnosti, dio ispravnog ponašanja koje nije na štetu drugih i dio strpljenja. To bi bila minimalna ‘oprema’ za stjecanje rođenja u području ljudi. Možemo se pitati: “Zašto ima tako puno drugih stvorenja, a tako malo ljudi?” Ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da i nema puno bića koja vježbaju velikodušnost, ispravno ponašanje i strpljenje. Zaista ih je malo! Nema ni puno ljudi koji djeluju na način koji bi im donio ponovno ljudsko rođenje. Zato je prava rijetkost ova prilika koju sada imamo. Ta rijetkost je nešto što moramo prihvatiti kao životnu činjenicu. Prirodno ćemo stići do točke gdje ćemo početi stvarno cijeniti našu sadašnju situaciju i uživati u vrijednoj prilici.
Zašto se naziva dragocjeno ljudsko stanje? Zato jer je to stanje jedino u kojem možemo steći neko razumijevanje uzroka i posljedice. Iskustvo nam pokazuje kako dobro i prijateljsko ponašanje donosi radosna iskustva, a agresija i zloćudnost neugodne osjećaje, pa tako stječemo razumijevanje kako uzrok i posljedica djeluju u našem životu. Bistar um je značajna podobnost našeg života. S druge strane, viđamo puno ljudi koji ne koriste priliku i ne primjenjuju stečeno znanje. Koliko ljudi znamo koji su potpuno uvjereni u zakon uzroka i posljedice pa koriste isključivo dobro ponašanje u životu i koliko od njih ustraje u tome dok se ne počnu pokazivati rezultati? Sve ih je manje. Imamo veliku priliku u ovom životu, ali tako ih je malo koji ju koriste. To je zaista rijetka prilika. Svi ti ljudi koji žive ne koristeći se zakonom uzroka i posljedice za svoju budućnost su poput ljudi koji srećom dođu do novca, ali ga ne investiraju u svoju budućnost. S vremenom će ga potrošiti i izgubiti. Zato na početku Puta u srcu moramo razviti suosjećanje i prijateljstvo za sva osjetilna bića. To nam omogućava da puno više naučimo. Ako pogledamo stvorenja koja žive u oceanima, tako ružna i velika, no unatoč tome i ona su uključena u prehrambeni lanac drugih. Bespomoćni su i mi ih smatramo jadnim stvorenjima. No, gledano očima prijateljstva i suosjećanja, možemo vidjeti da imamo s njima neke sličnosti. Oni su osjetilna bića poput nas i imaju um, kao i mi. Uhvaćena su mračnim i teškim situacijama, što je očita posljedica njihove lijenosti i gluposti u ne preuzimaju odgovornosti za uzroke i posljedice. No, oni imaju mnoge emocije, baš poput nas. Pogledajmo u sebe i potražimo razlike. Ako gledamo na dio koji samo živi, ne misli, samo jede, radi bez puno inteligentnog razumijevanja i suosjećanja, taj dio je također prekriven tupošću i ne razlikuje se mnogo od krave koja leži i polako preživa. Imajući to na umu, potreban nam je oprez jer nas glupost može odvesti u tom smjeru. Ali mi možemo uočiti vlastitu glupost dok ta stvorenja ne mogu i za razliku od njih možemo promijeniti stav.
Ako pogledamo na tupost i glupost, one se na koncu svode na prianjanje ovom životu. To je vrlo kratkovidan pristup. U Sakya-pa tradiciji se kaže, ako prianjamo za ovaj život, nemamo odlučnosti za oslobođenje. Jer prianjati za ovaj život znači samo puko preživljavanje, uz želju za nešto više novca i to nam je dovoljno. Ali što je rezultat takvog odnosa? Možemo zaraditi nešto više novca, ali nam on neće donijeti krajnju sreću. Takvo stanje uma je obojeno tupošću. Suprotnost tome bila bi želja da pomognemo na Putu prosvjetljenja svim osjetilnim bićima, koja je izrasla iz suosjećanja. Tako koristimo dragulj dobrog, toplog srca i trebali bismo nastojati u tom smjeru. Da li to znači ostaviti posao? Ne, uopće, moramo raditi u ovom životu kako bismo zarađivali. No, važnije je raditi sa svojim umom, moramo održavati i tijelo, ali uma usmjerenog ka značajnim stvarima. Tu nema kontradikcije. Ako nam je srce ispunjeno suosjećanjem i usmjereno ka krajnjem rješenju, svo naše djelovanje postaje velikodušno i ispravno. To je vrlo prirodno. Tako možemo obavljati svjetovni posao i istovremeno raditi na oslobođenju i krajnjem značenju u umu. Primjer kako to djeluje u našem životu je da se zamislimo u situaciji maloga dijeteta koje je tek počelo s naobrazbom, željet ćemo naučiti puno stvari kako bismo se obrazovali i bili potpuno kvalificirani. No, problem nam je ljutnja i ljubomora prema drugima, uznemirava nas i teško se koncentriramo na učenje. Kada završimo s obrazovanjem, želimo posao, puni smo nade ali se i pribojavamo. Da li nam ta nada uistinu pomaže? Možemo primijetiti da, što više imamo nade i strahova, teže nam je. Primjenjujući inteligenciju budističke tradicije, preuzet ćemo odgovornost, jer nada i strah nisu od pomoći. Dapače, s puno nadanja i strahova, naš život je teži. Moramo se okrenuti razmišljanju: “Ako dobijem dobar posao, to je zbog prije sakupljenih pozitivnih otisaka u umu, čak iz prethodnih života. Zato imam ovu snagu i sreću koju sam dugo stjecao. Ako ne uspijem naći posao, znači, nisam stekao dovoljno zasluga. Ako koristeći inteligenciju pogledam sve životne situacije kroz zakon uzroka i posljedice, preuzet ću odgovornost za sadašnji događaj (nedobivanja posla), ne očajavati i time činiti situaciju još težom. Tako održavam bistru glavu i djelujem za bolju budućnost.” Ovaj primjer nas upućuje u negativnost očajničke želje da se nešto dobije ili nešto izbjegne. Ove dvije strategije, za i protiv, samo nam stvaraju probleme, zarobljavaju nas nadom i strahom. Razumijevanje zakona uzroka i posljedice u osobnom životu i održavanje ljubaznosti prema svim osjetilnim bićima je osnova s koje djeluje bistar um. Kako djelovati ljubazno i što učiniti da ljubaznost raste? Osnovni princip je prisjetiti se svih primljenih ljubaznosti. Buddha, sveznajući, je rekao: “Sva osjetilna bića već su bila toliko puta naše ljubazne majke!” To je možda na početku teško pojmiti, iako je istinita činjenica ukoliko razumijemo zakon uzroka i posljedice. To bi značilo da su sva stvorenja, pa i ona što žive i umiru stalno iznova u dubinama oceana, ili ona koja se nalaze između smrti i rođenja, bila naše majke. Da bismo ovo shvatili treba početi s ljudima koji su nam činili dobro u ovom životu. Možda ih je mnogo, ali najviše koristi smo imali od onih koji su nas učili, roditelja i učitelja. Oni su nam omogućili ovo što smo danas. Zato kao prvo, dozvolimo si ugodno razmišljanje o svim ugodnim trenucima koje smo s njima proveli i osjetimo kako smo mnogo od njih dobili. Tako se rađa osjećaj topline i suosjećanja koji nas prvenstveno razlikuje od životinjskog stanja. S druge strane, pogledajmo ljude koji trate život na ovisnosti, spotiču se, cijelo vrijeme su pod utjecajem nekog opijata, a um im je zastrt, oni su u vrlo tužnoj situaciji. Oni izvana izgledaju kao ljudi, ali mentalno su bliži životinjama. Možemo zamisliti da će po završetku ovog života, proživljenog na taj način i postati životinjom. Stoga, zaista moramo iskoristiti ovaj život na drugačiji način, prisjećati se ljubaznosti drugih, ne provoditi vrijeme zaokupljeni isključivo sobom, već pogledati oko sebe i druge i biti ljubazni.
Ako pogledamo slučaj u kojoj učitelj podučava učenika, u njoj je toliko ljubaznosti, jer on se trudi što bolje objasniti temu, ulaže mnogo napora, kako bismo mi stekli razumijevanje. Takvi trenuci sadrže toliko srca i ljubavi. Ako to osjetimo, ispunit ćemo se zahvalnošću i ljubaznošću prema toj osobi. Rađa se duboko prijateljstvo, gotovo neki rodbinski odnos. Kada razmišljamo o svim trenucima u kojima majka pomaže djetetu, brine se, hrani ga, pere, ulaže ogroman trud u njegovo odrastanje i odgoj, takav trenutak osjećamo u srcu, dirnuti smo. To je bogatstvo koje možemo ponijeti sa sobom i nakon smrti. Čak ako smo cijeli život nosili ogrlicu od zlata, nakon smrti morat ćemo ju ostaviti, a trenuci topline ostaju s nama. Oni su naše bogatstvo koje ulažemo u buduću sreću, stoga se trebamo truditi prikupiti ga čim više.
Suprotno tome je slučaj kada se ljutimo. Ako razmišljamo o situaciji kada se ljudi ponašaju neprijateljski prema nama, moramo se prisjetiti da je to ustvari njihov problem, oni su obuzeti neugodnim osjećajima. Zašto bih ja slijedio takav glupi smjer? Ako se i ja razljutim, sve ću upropastiti. To je kao da bacam svoj novac kroz prozor vlaka. Stoga, kada se netko prema nama ponaša neprijateljski i počinjemo primjećivati kako se u nama budi ljutnja ili ljubomora, trebali bismo tim osjećajima reći: “Niste mi dobri, od vas nemam nikakve koristi, ukrast ćete mi sreću i zato vam neću dozvoliti da me obuzmete.” Na taj način pozitivnim emocijama dozvoljavamo rast umjesto da ih potratimo ili spalimo ljutnjom i ljubomorom. Kada ostarimo i imamo svoju djecu, možemo osjetiti ugodu koju nam pruža ljubav djeteta. Mi bismo trebali također misliti najbolje o svojim roditeljima. To je dobro njima i nama. Ako razmišljamo o njihovim pogreškama, oni će patiti, kao što i mi patimo radi svojih. Stoga, ne treba razmišljati o pogreškama, ljutiti se i otežavati i sebi i njima. Život je tako kratak, zajednički provedeno vrijeme još i kraće, pa ga treba iskoristiti na najbolji mogući način. Svi imamo potencijale postati potpuno prosvjetljeni Buddhe, pa situaciju treba iskoristiti, prisjećati se ugodnih trenutaka i osjećati prijateljstvo i zahvalnost. Tako će prijateljstvo i zahvalnost rasti u srcu i biti od koristi i drugima. Kako je samo roditeljima drago kada osjete našu ljubav! Mnogi ljudi loše ocjenjuju svoje prijatelje i roditelje. Ali to im se samo čini! Netko tko pozna vještu metodu, može preokrenuti situaciju. To je detaljno opisano u “37 praksi Bodhisattve”. U jednoj strofi se kaže: “Onome tko teži zadovoljstvu prijateljskog i dobrog srca, sve teške situacije su veliko bogatstvo”. Kako se to postiže? Prvo, ako imam roditelja ili prijatelja koji se ružno ponaša prema meni, zakon uzroka i posljedice donosi nam objašnjenje odakle to potječe. Zasigurno, u nekom od prošlih života, bio je dobar prema meni, ali sam ja bio neugodan i duboko ga povrijedio. On se naljutio i sada me napada. Događaj iz prošlosti ponovo izranja i nagoni ga na napad. Tako je to ipak samo moja greška. Drugo čega se moramo sjetiti je da je sad s time gotovo. Ako se ne razljutim ponovo, sve će tu i završiti. To je poput operacije. Ako se oduprem ljutnji koja se pojavljuje, ova teška situacija će se pretvoriti u vještog kirurga koji će odstraniti moju naviku reagiranja ljutnjom. To se može dogoditi samo u po mene neugodnoj situaciji, inače nisam u dodiru sa svojom navikom ljutnje. Ako joj sada ne popustim, završit će kao da je kirurški odstranjena. Za one koji su se prestali ljutiti, zločesti ljudi su poput liječnika. Liječe nas loših navika pa im moramo biti vrlo zahvalni. Ako u srcu imamo samo prijateljske osjećaje i ljubav, postajemo ugodnog karaktera, lice nam postaje ljepšim i ljudima se više sviđamo. Prilaze nam i nepoznati ljudi, radosni radi susreta. Tako se i broj prijatelja povećava. Možemo napredovati ka prihvaćanju svih osjetilnih bića kao velike obitelji. Zato se u dragocjenom tekstu Drikung učitelja Jetsun Sumgona daje primjer: “Ljubav i suosjećanje su poput konja, kojeg ako uzjašemo, odvest će nas bilo gdje i to vrlo brzo.” Kada smo ljubazna osoba i ljudi nas vole, sve možemo brzo postići. No, sjediti na konju ljubavi i suosjećanja, a ne koristiti drugima, neće nam donijeti veliki pljesak. Stoga moramo ustrajno raditi na preliminarnim molitvama. Na primjer, tibetanske trke konja su velika zabava, jer sjedimo na brzom konju i jurimo u istom smjeru s ostalima. Kada se prođe ciljnom ravninom, svi plješću. Ako sjedimo na konju ljubavi i suosjećanja, moramo se pridružiti ostalima u utrci kako bismo dobili pljesak, moramo usmjeriti srce ka dobrobiti drugih. Za pobjedu u završnoj utrci moramo već sada pokazati upornost, a to se naziva pripremom uma. Kako je drugima od koristi ako se pridružimo ostalim natjecateljima na konju ljubavi i suosjećanja? Djelovanje u korist drugih je ono koje je opisano u šest paramita. Takvo djelovanje pridonosi i potpunom prosvjetljenju. Ako ih dobro razumijemo, svaka od tih šest vrsta djelovanja postaje protuotrovom za jedno od mentalnih zatamnjenja. Šest paramita su: darežljivost (savršenstvo davanja), moral (savršeno moralno djelovanje), strpljenje, nesebičan napor, mentalna stabilnost i inteligencija (savršena mudrost). Svaka od njih ima šest dijelova. Tako imamo inteligentnu (mudru) darežljivost, darežljivost stabilnog uma, revnost u darežljivosti, itd. Ali sva ta oslobađajuća djelovanja Bodhisattvama se događaju spontano jer dolaze iz suosjećajnog srca. Kao primjer, mogli bismo uzeti majku s djetetom na krilu spram kojeg gaji iskrenu ljubav. Kada pogleda oko sebe na druge ljude, taj osjećaj bi mogla proširiti i na njih. To bi bilo savršeno! U osnovi, briga majke za dijete je darežljivost. Njena pažnja da se dijete ne povrijedi bilo bi ispravno ponašanje. Kada dijete ima problema u školi ili slično, ona vježba strpljenje. Cijelo vrijeme razmišlja o svom djetetu s radošću u srcu, to je četvrta paramita radosnog napora (revnosti). Majka uvijek razmišlja s ljubavlju o djetetu, a to je mentalna stabilnost. Sada dolazi ono najvažnije. To je inteligencija kojom razabire da su sva osjetilna bića potpuno jednaka njenom djetetu, nema nikakvih bitnih razlika. Svi smo satkani od istog ‘materijala’. Po tom uvidu, sva njena skrb oko djeteta će biti paramita jednog Bodhisattve. Ovaj primjer nam pokazuje kako bez inteligencije (mudrosti) ništa ne može djelovati. Prvih pet paramita su vrlo dobre namjere, ali ne čine značajan pomak, pa mogu biti i uzrokom problema. Mudrost usmjerava ljubav ka svim osjetilnim bićima. Vidimo da primjena paramita u svakodnevnom životu ne predstavlja zahtjevno rješavanje problema. U odnosima parova ima mnogo prilika za praksu darežljivosti, strpljivosti, itd. Ako odlazimo na posao s prijateljstvom u srcu, čitavo naše djelovanje postaje savršeno. Ako ne povređujemo ljude oko sebe, to je ispravno ponašanje, ako se ne ljutimo, to je strpljenje. Ako smo uvijek veseli i prisjećamo se ljubaznosti, to je radosna upornost (revnost). Ako smo stalno istog, veselog raspoloženja, to je mentalna stabilnost. No, neophodno je imati na umu kao podlogu: Sva su osjetilna bića jednaka! Tako se nećemo osjećati od njih odijeljeni. Ljubaznost je uvijek ugodna, kako nama tako i svima oko nas, pa tu razliku ne treba ni postavljati. Mudri razumiju da svakodnevne situacije mogu biti vrlo dobro iskorištene za vježbu šest paramita. Uzmimo nekakav događaj u okviru Dharma učenja kao primjer. Mi imamo pozitivan stav prema učenju pa smo ispravno motivirani. Moramo npr. kupiti avionsku kartu kako bismo došli na mjesto učenja, to zahtjeva materijalna sredstva pa postaje darežljivost. Kada stignemo, moramo se ispravno ponašati. Pojave se uvijek trenuci neudobnosti, radi dugog sjedenja bole nas leđa ili koljena, pokušavamo se ne ljutiti, tako vježbamo strpljivost. Ostajemo s idejom da je učenje značajno i korisno, to je vježba revnosti. Sve vrijeme ostajemo s dobrim namjerama, to je mentalna stabilnost. Inteligencija (mudrost) je svjesnost koja nas oslobađa egoizma. Sve što se događa može nam donijeti radost, ali ako mislim samo na svoju radost, ona će brzo izblijediti. Mudrost koja uviđa da nema razlike između mene i drugih osigurava trajnu radost. U najboljem slučaju će spoznati prirodu uma koja je čista i suosjećajna. Na kraju postaje jedinstvom mudrosti i suosjećanja. Razumijevanje stvarnosti dolazi istovremeno sa spontanim suosjećanjem, a stvarno suosjećanje istovremeno s inteligencijom koja razumije prirodu fenomena. S te točke gledišta, vidimo sve to kao prinos mandale i pitamo se: “Što su sve te čudne stvari?” Zašto činimo prinose? Najbitniji razlog je trenirati se u darežljivosti. Darežljivost je suprotna škrtosti. Škrtost je ideja: ‘Ovo je moje, moram to sačuvati!’ To je neudobno stanje uma. Prinošenje nas oslobađa ovo stanja uma i donosi radost davanja. Jedan primjer: Kada dolazimo na učenje, platimo autobusnu kartu i to nam se čini skupim. Kada plaćamo u restoranu, ponovno kažemo da je skupo, imamo osjećaj gubitka. Stalno se taj osjećaj gubitka novca ponavlja. To nam stvara neugodu, pa i patnju. Život nam postaje težim jer škrtost dovodi do patnje. No, ako ispravno razmišljamo, nema gubitka novca. Ako platimo nekome tko radi za nas ili platimo porez, novac je samo promijenio ruku koja ga drži, nije izgubljen. Netko je drugi sretan jer ga je dobio, pa ako možemo suosjećati s njime, učinit ćemo ga sretnim. Djelovanje je isto, ali imamo mogućnost izbora stava. Možemo zbrajati svoje gubitke i biti stalno nesretni ili biti zadovoljni što smo pridonijeli sreći nekog drugog. Ideja darežljivosti je u oslobađanju od tereta čvrstog držanja za stvari. Čitav život i sve situacije u kojima se nađemo, treba promatrati otvorenog i prijateljskog srca. Iskren osmijeh treba podijeliti sa svima: bogatima i siromašnima, mladima i starima. Svi oni zajedno čine društvo. Njihove osobne priče pune su radosti i patnje. Život nije uvijek lagan. Možemo reći da svi mi ovdje, u ovoj zemlji imamo neovisnost. Ovo je demokratsko društvo gdje svi mogu djelovati na najbolji način. To je najbolje što se može naći u svim područjima samsare. Postoji niz mogućnosti života za osjetilna bića. Možemo pogledati države s diktaturama i nedostatkom individualnih sloboda. U usporedbi s njima, ovdje je raj. Sve demokratske zemlje pružaju optimum sretnih okolnosti. U takvoj situaciji trebali bismo osjećati zahvalnost prema društvu. Ne radi se samo o vladi, to je cijelo društvo i svaki pojedinac daje svoj doprinos. Sretni smo što žarulje gore, voda teče iz pipe, društvo nam cijelo vrijeme pruža usluge. Stoga se nalazimo u vrlo povoljnoj situaciji i trebali bismo biti na tome zahvalni. Trebali bi osjećati prijateljstvo prema članovima zajednice, jer oni nam to omogućuju.
Rinpoche kaže svima onima koji slijede put Buddhe da je sve što je rekao sadržano u ovoj knjižici “37 praksi”. Ako tražite savjet kako se sjetiti dragocjene prilike koju smo dobili ljudskim rođenjem, on se nalazi ovdje.
Ako tražite savjete o tome kako razumjeti nestalnost, to je isto ovdje.
Isto tako, objašnjenje o uzroku i posljedici u našem osobnom iskustvu i djelovanju, isto se nalazi ovdje.
Sva su učenja Buddha sadržana u ovih 37 strofa, kao i riječi svih majstora sve 4 tibetanske loze: Gelugpa, Nyingmapa, Sakyapa i Kagyupa su ovdje.
Znači, ako slijedimo neki put, prije svega moramo razumjeti kakvo je to mjesto sa kojeg polazimo, moramo shvatiti kamo vodi taj Put i koji je cilj kojem će taj Put dovesti. Ovdje se objašnjava da je ta prava osnova Bodhichitta, probuđeno srce unutar nas samih od kojeg sve kreće.
Kad ju koristimo na Putu, primjenjujemo tu dobrotu srca, činimo da ona raste i dopuštamo da se ona ispolji u djelovanju koje onda postaje šest vrsti paramita ili vrlina. Djelovanja Bodhisattvi od koristi su za sva osjetilna bića i za buđenje prosvjetljenja.
Na kraju Puta rezultat je također Bodhichitta, s neograničenim suosjećanjem i mudrosti. Na početku je to naša Bodhichitta koju već posjedujemo. Vježbajući tu blagonaklonost suosjećanja i sam Put kojim idemo u životu postaje Bodhichitta i krajnji rezultat je opet velika Bodhichitta. Zašto to moram sve reći? Zato da znamo kako vježbanje ljubavi i suosjećanja jača inteligenciju i suosjećajno srce i automatski ćemo biti korisni za druge, a kao usputna pojava sami ćemo se osjećati udobno i sretno. U idućim životima sve ćemo se više i više buditi i na kraju ćemo sigurno doživjeti prosvjetljenje. Znači, to je jedan potpun i vrijedan put. Ima ljudi koji se žure da postignu krajnji rezultat. Tako postoji i put zvan vajrayana ili tajna mantrayana. On se smatra bržim i lakšim, ali može koristiti samo ljudima koji su jako talentirani i posjeduju puno suosjećajne inteligencije. Kad se naziva tajnom mantrayanom, to nije zato što je u njemu nešto jako komplicirano i opasno pa se zato se mora čuvati kao tajna. To je više, moglo bi se reći, samo po sebi tajna i samo inteligentni ljudi mogu razumjeti. Taj put govori o tome da smo mi već sada Buddhe. Sva osjetilna bića su Buddhe, a trenutno to ne možemo razaznati, čak ne možemo u to povjerovati. Zato i jesmo u ovom trenutku zasjenjeni. Neki ljudi imaju duboko razumijevanje kad čuju tako nešto, odmah su do kraja u to uvjereni, kao na primjer, veliki majstor yoge Milarepa. On je shvatio prosvjetljenje u samo jednom životu. Znači, ako možemo imati puno povjerenja i činjenicu da je naš um već sada Buddha, onda će taj put biti dubok i vrlo brz.
Simultani prijevod sa Tibetanskog na Engleski: Christoph Klonk
Transkript: Ksenija Kanajet
(Ovaj tekst je prvi dio Mahamudre koju je podučavao Ven. Garchen Rinpoche u Zagrebu, listopada 2007. godine. Cjeloviti tekst ovog učenja biti će dostupan u ‘Padmasani’ u obliku knjige.)
Sva prava zadržana
© 2007 Padmasana
