Unutarnje putovanje jednog hodočašća (Putovanje kroz područje Himalaja)

IMG_0483Meditirali smo, hodali, odmarali se, smijali, vikali, suočavali se s poteškoćama, provjeravali u svim okolnostima da li um počiva u svom prirodnom stanju. To je bilo unutarnje putovanje na našem vanjskom hodočašću.

Dharamsala, Srinagar, Ladakh, Keilong, sve smo to vidjeli, ali govoriti o okusu šećera je drugačije nego stvarno ga okusiti. Drago i ja imali smo san odvesti naše budističke prijatelje stopama velikih duhovnih majstora prošlosti i susresti neke živuće te dobiti blagoslove mnogih svetih mjesta. S takvom motivacijom, konačno u kolovozu 2007., san se ostvario s devetnaest članova iz našeg budističkog društva, koji su krenula na hodočašće.

Kao što sve podliježe zakonu međuzavisnosti, takva organizacija ne bi bila moguća bez pomoći članova obitelji u New Delhiju i Kašmiru te nekih dragih prijatelja. Svima smo im zahvalni. Trebala nam je gotovo godina dana za cijelu organizaciju. Drago i ja, koji smo otišli iz Zagreba nešto ranije, dočekali smo grupu 02. kolovoza na Delhijskom aerodromu. Ne želeći gubiti vrijeme, krenuli smo autobusom isti dan ka Dharamsali u Himachal Pradeshu. Već i sam autobus je bio zabavan jer je imao sjedišta iznad kojih su bile male „kabine“ za spavanje. Do tibetanskog naselja u Dharamsali došli smo nakon 16 sati vožnje. Bili smo umorni, ali vrlo uzbuđeni zbog dana koji će slijediti. U narednim danima vidjeli smo Tibetansku knjižnicu – glavni centar za temeljna budistička učenja u Dharamsali pod Gelug-pa školom, susreli se osobno s Geshe Sonam Rinchenom, glavnim učiteljem u knjižnici, posjetili samostan Namgyel, Tushita centar Lama Zope Rimpochea, vidjeli Men Tsee Kang – Tibetanski medicinski institut, popeli se planinom kako bi vidjeli mjesta gdje su veliki duhovni učitelji u prošlosti (poput našeg voljenog Gen Lam Rim-pe) meditirali, čak su nas pozvali i srdačno ponudili čajem neki meditanti, iako su u tihom povlačenju u svojim skromnim meditacijskim kolibama u dubokim planinskim šumama. Tibetanci, sa svojim nasmiješenim licima i ljubaznim obraćanjem s ‘Tashi Delek’, spontano su dirnuli naša srca. No ipak, najvredniji i najsretniji trenuci su bili tokom susreta s H.H. 17. Gyalwa Karmapom (Orgyen Trinley Dorje) u Gyuto Ramoche tantričkom sveučilištu, smještenom blizu Dharamsale.

Emaho!
O, čestiti Gospodine, Ti nosiš krunu svih Siddha,
Blagoslovljen si od svih Dakina!
Utjelovljenju svih Buddhinih aktivnosti,
Rasvjetljavaš mrak neznanja pokrećući kotač Dharme.
Gledamo te, blagoslovljeni tvojim savjetom,
To je naša dobra sreća.

H.H. Gyalwa Karmapa nas je blagoslovio i sa zadovoljstvom slušao o našem cjelokupnom radu i programu u “Padmasani” koja djeluje u nesektaškoj Mahayana tradiciji (Rime). Obećao je voditi nas te nam dao pismeni dokument svoje podrške. Nastavit ćemo raditi prema njegovim smjernicama. Dvadeset i pet minuta koje smo proveli u njegovoj prisutnosti bile su inspirativnije nego što bi se to riječima moglo iskazati.

Sreli smo se i sa nekim drugim prijateljima Dharme koji dolaze iz raznih zemalja i nose se s poteškoćama kako bi ostali u Dharamsali i prakticirali Dharmu kao što su Lorraine Lester i Ani Boni. Zahvaljujemo se Lorraine što nam je pomogla oko organizacije našeg boravka u Dharamsali. Tibetan Library (Dharamsala)Tushita Meditation Center (McLeod Ganj)Meditation cottages in the hills over McLeod GanjGyuto Ramoche universityGyuto Ramoche universityNorbulingka InstituteNorbulingka InstituteNorbulingka Institute Za Dragu posebice, to je bilo poput povratka kući. Mnoge uspomene su se vratile s obzirom da je tamo proveo mnoge godine studirajući budhističku dijalektiku unutar smjernica H.H. Dalai Lame. S blagoslovom H.H. Dalai Lame, Drago se i vratio sa mnom kući u Zagreb kako bi otvorili vrata Dharmi na ne-sektaški način.

Kao što je sve netrajno, dani boravka u Dharamsali su prošli kao treptaj oka i mi smo uskoro krenuli autobusom prema Srinagaru, glavnom gradu Kašmira, znanom kao “kruna indijske ljepote”. Posve svjesni vojne prisutnosti i opasnosti, do Srinagara smo došli sigurni, a naš cilj je bilo jezero Dal na čijim se obalama i nalazi grad Srinagar. Uskoro smo sjedili u malim „shikarama“, čamcima koji su nas odvezli do naših soba, na brodicama prekrasno ukrašenim drvenim kašmirskim duborezima. S prekrasnim, a nenametljivim mirisom samog kašmirskog drveta, svaki brod predstavlja malo umjetničko djelo, raskošan u svojim rezbarijama, ukrašen svijećnjacima, luksuznim naslonjačima što je oduševljavalo naša čula. Začudan je kontrast ratne opasnosti i iznimne ljepote Kašmira. Od finog kašmirskog čaja „kahwa“, preko kašmirskih rukotvorina, plutajuće tržnice na čamcima, plutajućih vrtova lopoča, mogulskih vrtova, hrama indijskog sveca Shankaracharije do starih džamija u gradu, sve smo vidjeli i osjetili. Broj vojnika u Kašmiru se povećava kao i tihi vapaj lokalnog stanovništva za mirom. Godine borbi nisu okrznule ljepotu mjesta, ali su pogodile ljude na različite načine. S molitvom da će ovu prekrasnu zemlju krasiti dragulj mira, napustili smo je nakon tri dana. To je bio posljednji pravi odmor jer su sljedeći dani bili iznimno fizički naporni. Naše posljednje zaustavljanje u Kašmiru je bio ručak u Sonamargu, prekrasnom izletničkom mjestu okruženom visokim planinama, ledenjacima i rijekom.

Ovo iznimno hodočašće u slici i tekstu pročitajte u cijelini ovdje…